Arhiv tekstova

Vrijeme darivanja trebalo bi odisati blagošću i milinom, stanjem do kojeg se dolazi čineći drugom dobro. Ali, puno toga što dopire do nas, pa i u vrijeme darivanja, para uši i unutarnji mir. Rječnik koji se sluša u Narodnoj skupštini Srbije, ideje koje se tamo promoviraju, prozivanje kolega zastupnika po nacionalnoj ili zavičajnoj pripadnosti, svakako nisu ono što se očekivalo od poslijemiloševićevskih vlasti. 

U zraku se ponovno osjeća zadah starih vremena. Uz žučnu i uvelike uvredljivu raspravu u parlamentu o pravima ostarjelih četnika i partizana, u žutome tisku provlače se tekstovi čiji je cilj, iz svemira se vidi, unošenje smutnje i nepovjerenja među ljude. Kome to treba, s razlogom se možemo zapitati. Kome treba širenje rukom opipljivih provokacija da, recimo, u državnim strukturama Srbije rade Hrvati-rimokatolici, uz spominjanje jednog imena, ili da Suboticom vladaju hrvatski lobisti? I, što je još važnije, koja je razina moći s koje se takva vrsta manipulacije dirigira? 

Na jednu od najnovijih žutolistnih bačenih rukavica reagirale su određene političke strukture, na čelu s republičkim ministrom za medije Draganom Kojadinovićem, ali gdje su garancije da se ksenofobija, koja se uvelike razmahala, neće nastaviti? 

Jasno je kao dan da je skretanje pozornosti sa životnih tema i političkih neuspjeha način da se produži život na vlasti. Toga smo u prošlosti imali, sve se prelijevalo. Ali, ako toga imamo opet, i to po vrsti i intenzitetu slično onome s početka velike ratne pustolovine, onda nije čudno da se sadašnje vrijeme darivanja razlikuje od onoga što to vrijeme zapravo predstavlja. 

Zatvaranje u mikrosvjetove nije dominantan životni pravac u zdravom društvu, ali možda jest izlaz, makar i privremen, za one koji ne misle da su grlate prozivke i maštovite uvrede dijagnoza zdravoga društva.