Arhiv tekstova

U smrtonosnom vrtlogu iluzija

Početkom 1986. godine pod kupolom subotičke Sinagoge zametnuo je Ljubiša Ristić prve prizore vlastite inscenacije Šiptara I. podsjećajući gledatelje na u mnogo čemu olako zaboravljeni kovitlac II. svjetskog rata i teškoga poraća koje je potom uslijedilo, jednima donoseći oslobođenje od okupacije, pa i slobodu, a drugima je uskraćujući. Tijekom dugotrajnog i ni malo lakog i neujednačenog društvenog oporavka, činilo se, zauvijek će biti stavljeni pod kontrolu i razorni požari nacionalističkih obmana, patoloških omraza, teško objašnjivih nepravdi i vječitog ljudskog stradanja. Ovo razdoblje, opterećeno javnim nijekanjem i pokušajima prikrivanja brojnih društvenih kontroverzi, redatelj Ljubiša Ristić, držeći se činjenica, nastoji prikazati kroz sudbinu bivšeg partizanskog komandanta Skendera Hotija, kojega izvrsno tumači Miodrag Krivokapić. Hoti po okončanju ratnih razaranja, po nalogu jugoslavenske službe sigurnosti emigrira u Albaniju, kako bi ondje, na tragu svojih uvjerenja, nastavio borbu protiv ideološkog protivnika. A kada se nakon obavljena zadatka i dugogodišnjeg izbivanja konačno i on vraća doma, posve je zatečen prizorima kosovskih demonstracija iz 1968. godine, pod pritiskom kojih se dramatično mijenjala sudbina zemlje. 
Postavljajući ovo djelo, redatelj Ljubiša Ristić bez zazora zasijeca u mnoga osjetljiva, naizgled nerazmrsivo zapletena društvena pitanja. Izbjegavajući ma kakve naznake mogućeg odgovora, unutar javno pruženih skučenih antinomija, zaustavio je scensku igru sred upozoravajućeg crescenda kosovskih bubnjeva, zamrznuvši na sceni, također, i životnu putanju Skendera Hotija, pred dvojbom teške realnosti – kako su se i zbog čega njegovi sinovi našli među demonstrantima, u samom središtu vrtloga zavodljivih velikoalbanskih iluzija. Da li samo zato što su i oni, poput okruženja, uostalom, smatrali da im je otac bio informbirovski emigrant? – budući da je za stvarnu misiju Skendera Hotija, a pogotovo za važnost i razmjer tajne misije mogla znati tek nekolicina, mahom već umirovljenih sigurnjaka. Ili su razlozi posve na drugoj strani i daleko složeniji te valja ih tražiti, počevši od djela Dimitrija Tucovića i Svetozara Markovića, preko zabilješki Ive Andrića, sve do poplave tekstova iz kojih je na ovaj ili onaj način, vidljiv potpuni krah cjelokupne jugoslavenske politike – i ne samo na Kosovu nego i u drugim dijelovima zemlje. 
Tri godine kasnije (21. veljače 1989.) uslijedit će nastavak i ovoga scenskoga uprizorenja u svjetlu minulih i novih, tada aktualnih društvenih i političkih zbivanja, pod naslovom Šiptar II., ispod kupole djelomično restaurirane Sinagoge, gdje se događa sraz dalekih, također izbjegličkih, ali sjena vidljivih sjena i pustinjskih šatora i razigranost secesijske građevine, gospodstveno suzdržana bljeska, ondje gdje svakoga prije ili kasnije neminovno zaokupe pitanja o tragičnoj sudbini nebrojenih pokoljenja raseljenog i širom svijeta rasutog židovskog naroda, koji nije presahnuo unatoč tomu što su mu nebrojeni silnici kroz povijest sasijecali korijene. Uz pomoć brojne glumačke ekipe okupljene u Šiptaru II. Ljubiša Ristić nastavlja ispitivati razmjer stanja u kojem su se zatekli Srbi, Crnogorci i svi drugi nealbanski narodi, zajedno s Albancima koji su svoju ljudsku sudbinu vezali za njih, poput Dušana Hotija, sina Skendera Hotija, oženjenog Srpkinjom Milicom, u tumačenju Andrijane Videnović, kada su na ovaj ili onaj način dovedeni pred neminovnost iseljavanja i odlaska s Kosova, podliježući kampanji kupoprodaje kuća i imanja, ispraćeni odobravanjem ili nerazumijevanjem dijela obitelji. Nakon njihova, i odlaska drugih, na sceni ostaje samo Miličin djed, tumači ga Petar Radovanović, koji polagano skida starački gunj i bolničku pidžamu, ispod se ukaže vojnička bluza, i staje u stroj... Zna li on komu je potreban, koga može zaustaviti? I hoće li u tome uspjeti? Odgovore na ova pitanja nije pružio umjetnički čin već život kojega živimo danomice.