Arhiv tekstova

Povratna karta, u oba smjera

Iako razmjerno poznato, s ove vremenske distance zvuči gotovo nestvarno da je šezdesetih, a posebno sedamdesetih godina prošloga stoljeća Subotica bila među najjačim industrijskim centrima u Jugoslaviji – s oko 60.000 zaposlenih tek je malo zaostajala u odnosu na vodeći Zagreb i drugoplasirani Beograd. U to vrijeme gotovo da nije bilo značajnijeg subotičkog poduzeća ili tvrtke koja nije imala svoje radničko odmaralište negdje na Jadranskom moru. Rovinj, Krk, Mali Lošinj, Tribunj, Sumartin, Orebić... bila su mjesta u kojima su godišnji odmor provodile tisuće subotičkih obitelji, čineći na taj način more dostupnim i onima s najtanjim novčanikom.
Među pobrojanim mjestima svakako se izdvaja Orebić, ne toliko po snazi kolektiva (najveći dio njih je u to vrijeme poslovao pozitivno), koliko po njihovom broju. U tom je mjestu, naime, bilo dva odmarališta za radnike desetak subotičkih poduzeća i u to su mjesto na ljetovanje odlazile generacije i generacije Subotičana. Od toga vremena, dakle nekih šezdesetak godina unazad, datiraju prve konkretnije veze između Subotice i Orebića koje nisu prekidane sve do raspada Jugoslavije, a ubrzo nakon toga i nestanka dobrog dijela poduzeća koja su tamo (i ne samo tamo) imala odmaralište.
Ode li se danas do Orebića preko Bosne i Hercegovine ili pak kroz Hrvatsku autocestom (za to je u oba slučaja potrebno 12-13 sati vožnje), mnogima će se na prvi pogled učiniti da su veze sa Suboticom prekinute prije tridesetak godina. Ali... ako imate dobrog vodiča i domaćina, kao što je to imao doljepotpisani, (u)vidjet ćete da to baš i nije tako.

Detekcija akcentom

Recimo, Natalie Zokić rado se odazvala pozivu na kratak razgovor s radnom temom »Veze Subotice i Orebića« iz jednostavnog razloga što je i sama podrijetlom Subotičanka:
»Majka Anna je ovdje šezdesetih godina preko Minerve dolazila na ljetovanje i tu se upoznala s ocem s kojim se 1969. vjenčala u Subotici. Iako sam ja rođena u Australiji, gdje su se roditelji preselili, u Suboticu sam uvijek, po povratku u Orebić, za vrijeme zimskog raspusta voljela otići kod svojih bake i djeda Etelke i Ferenca Kozme, a 1982. sam dva mjeseca i išla u Osnovnu školu Jovan Mikić u Subotici. S nekim od tadašnjih školskih drugova i danas sam u kontaktu.«
Natalie Zokić kaže da odnos Orebićana prema Subotičanima nije promijenio ni rat devedesetih niti konstantno zategnuti odnosi Hrvatske i Srbije nakon toga:
»Odnos je i dalje ostao prijateljski, bar ja to tako vidim i osjećam. Naravno, uvijek se nađe netko tko je u stanju to pokvariti, ali većina ljudi, posebno onih starijih, rado se sjećaju Subotičana koji su dolazili ljeti.«
Kao primjer za to navodi da je u Orebiću živjelo ili sada živi dosta Subotičana: pokojni Imre Dukai i Ruža Vuletić, te Geza Vlahović, a kuće su ovdje kupili i svake godine tu ljetuju Sándor Töri i Sándor Török. Iako je po majci Mađarica, za mađarski, koji joj je na neki način bio i prvi jezik, danas kaže da ga samo razumije ali ne i govori. Dokaz za to je i njen savršen izgovor glasova »ö«, »ő«, razlikovanje »a« i »á«, a prva riječ koje se sjeća da je naučila na mađarskom je »rendőrség« (policija), naravno s tečnim izgovorom.
Naša sugovornica kaže, u što smo se kasnije i sami uvjerili, da je nekadašnje odmaralište kog su zajednički kupili Minerva i Jugokoža danas u oronulom stanju. Poslije rata u Hrvatskoj, kaže ona, tu je bila orebićka policija (koja danas ne postoji, a najbliža je na Korčuli). Uglavnom, danas je to imovina ni na nebu ni na zemlji (prije svega zbog neriješenih vlasničkih odnosa), o kojoj, bar na papiru, skrbi orebićka općina. Što se, pak, subotičkih turista danas tiče, Natalie Zokić odgovara kratko:
»Ima ih i više nego što bi čovjek pomislio. Ja to lako prepoznajem, po karakterističnom naglasku. Svake godine dolaze novi, a ima i onih koji su tu svakoga ljeta.«

Pjevajući u grad svoje mladosti

Iako je rođeni Orebićanin, Lovro Katalinić itekako ima veze sa Suboticom: osamdesetih godina u ovom je gradu završio Višu tehničku školu, zatim se i zaposlio u Severu, a nakon povratka 1989. u rodno mjesto sa suprugom Biljanom Pavlović iz Crvenke (koja je u Subotici završila Ekonomski fakultet), kontakt sa Suboticom obnovio je preko klape Geta, čiji je predsjednik donedavno bio. Od osnutka 2009. temelj njihovog repertoara čine tradicionalne dalmatinske, a capella, pjesme u što su se iz godine u godinu od 2012. mogu uvjeriti i Subotičani:
»Zahvaljujući susretu s predstavnicima Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, odnosno njihovom ravnatelju Tomislavu Žigmanovu i Draganu Kovaču, mi smo uspostavili prvi kontakt i prije sedam godina prvi puta smo gostovali u Maloj gostioni na Paliću, a naziv tog ‘projekta’ bio je ‘Most na suho’. Od te godine samo smo jednu izostali, a nastupali smo i na Festivalu ljubavi i vina i u Bunjevačkom kolu, a ono što je posebno zanimljivo je da se uvijek radilo o humanitarnim koncertima. Na takve stvari se uvijek rado odazivamo, a mogu reći da smo u Subotici uvijek bili dobro primljeni i rado viđeni gosti. Sada smo sve to proširili i na Sombor i Novi Sad, na što smo također ponosni.«
Katalinić kaže i kako Subotičani, zahvaljujući ponajviše Marku Žigmanoviću koji je (bio) uključen u organizaciju Festivala ljubavi i vina, dolaze u uzvratne posjete u Orebić i na Korčulu, ali i privatno na ljetovanje. Kako navodi, Subotičani su zapravo imali bitnu ulogu u razvitku turizma u Orebiću prije šezdesetak godina, a vlastitu vezu sa Suboticom imao je i preko djeda koji je bio domar u Minervinom odmaralištu, a sam Katalinić u njemu je živio sve dok njegova obitelj nije kupila svoju kuću:
»To odmaralište je nudilo i ugostiteljske sadržaje u kom su radili Orebićani. A znate kako je: Orebić je malo mjesto, ljudi se ne samo međusobno znaju nego su i upoznavali svoje goste, vrlo brzo s njima se i sprijateljili, bilo je tu i brakova... Stoga mogu reći da su Subotičani i danas rado viđeni gosti u Orebiću baš kao što sam i ja uvijek izuzetno dobro primljen u Subotici.«

»Tu je moj dom«

Naš domaćin i osoba koja nas je povezala sa sugovornicima koji imaju vezu sa Suboticom Csaba Sepsey i sam ima kuću u Orebiću za koju kaže kako je zapravo to njegov dom. Kupio ju je 1987., slučajno:
»Budući da je u Orebiću bilo puno Subotičana, neki su tamo i živjeli, preko Imrea Dukaija, koji je u vrijeme gradnje subotičkog odmarališta bio šef gradilišta a kasnije se tu i oženio i ostao, saznao sam da ima dio kuće na prodaju, i to na odličnom mjestu. Mogu reći da sam imao puno sreće, jer sam ju kupio po vrlo niskoj cijeni, recimo jednog tadašnjeg Zastavinog automobila. Nikad prije toga nisam bio u Orebiću, ali sam od Subotičana o njemu puno lijepoga čuo, tako da se nisam mnogo dvoumio.«
U početku, kaže, s obitelji je u Orebić odlazio nekoliko puta godišnje, ne samo na ljetovanje nego kada god se ukazala prilika, poput Dana rada, Dana Republike i slično. Rat je, međutim, utjecao na to da sve do 2001. nije mogao posjetiti vlastitu kuću o kojoj su, koliko su već mogli, računa vodili mještani. Pa ipak, i njegova je kuća u tom razdoblju doživjela sudbinu mnogih koje su bile bez domaćina:
»U to je vrijeme i u Orebiću bilo puno izbjeglica, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Kada su odlazili, gotovo su je ispraznili: pokućstvo, plinske boce, alat, šivaći stroj... i sve što su stigli.«
Prvi kontakt s Orebićanima 2001. bio je, kaže, malo rezerviran, ali se to vrlo brzo promijenilo, s obzirom na to da su znali da Sepsey nije bio od onih koji su prije toga u Hrvatsku odlazili s oružjem.
»Iako imam kuću i u Subotici i tu i živim, mirne duše mogu reći da se u Orebiću danas osjećam doma. Sa susjedima imam i više nego dobre odnose, a kako i ne bih kada zaista vode računa o kući kada god nisam tu. Za sve ovo vrijeme i upoznao sam i zavolio Orebić«, zaključuje Sepsey.
Z. R.