Arhiv tekstova

Svatko od nas ima svoju životnu priču, no, je li ona zanimljiva ili manje zanimljiva ovisi isključivo od nas samih i životnog puta koji u njenom kreiranju izaberemo. »Life story« Ivana Šoštareca, »američkog« Subotičanina rođenog u Zagrebu, jamačno po svojoj dinamici i brojnim obrtima pripada kategoriji zanimljivijih. Pa, prosudite sami…

»Rodio sam se u Zagrebu, u profesorskoj obitelji oca Ivana i matere Vesne, ali sam odrastao u Subotici, u kojoj sam završio osnovnu i srednju školu… započeo je svoju životnu priču Ivan Šoštarec. Iako je košarka uveliko obilježila moju sportsku karijeru, igri pod obručima sam se ozbiljnije posvetio tek poslije 16. godine, pošto sam prethodno šest godina trenirao, sasvim uspješno, plivanje. Na nagovor tadašnjeg trenera KK ‘Spartak’ Luke Gavrilovića, a dobrim dijelom zahvaljujući mojoj visini, koja je u tom dobu već »brojila« 202 cm, promijenio sam sport i pridružio sam se košarkaškoj momčadi tadašnjeg vojvođanskog ligaša. Iste jeseni sam ekspresno zaigrao u prvoj momčadi i od tada je košarka postala glavnom preokupacijom tog dijela mog života.

CIBONA: Moj prelazak u zagrebačku »Cibonu«, u velikoj mjeri, plod je jedne utakmice koju sam kao gost odigrao za zagrebačku momčad ‘Zapruđa’ protiv mlade momčadi ‘Cibone’. Na toj utakmici sam ubacio tridesetak poena, a kako se moj pokojni otac poznavao sa glasovitim trenerom Mirkom Novoselom, uspostavljen je prvi kontakt No, prije registriranja za momčad, koja će u sljedećim godinama vladati europskom i jugoslavenskom košarkaškom scenom, prvo sam odslužio redoviti vojni rok u Zagrebu i tek poslije »skidanja« pristupio popularnim »Vukovima s Tuškanca«. Bilo je to 1984. godine, u isto vijeme kada je legendarni Dražen Petrović, također, stigao u ‘Cibonu’. Trenirati skupa s njim, ili igrati protiv njega na treningu, bilo je jako teško s obzirom da je ‘Amadeus’ bio nevjerojatni fanatik za košarku. Trenirao je mnogo više od bilo koga, pobjeda mu je uvijek bila na prvom mjestu, na terenu nije imao prijatelja. A izvan obruča, u slobodnim trenucima izlazaka i odmora bio je posve drugačija osoba, uvijek raspoložen za druženje. Sjećam se da je uvijek imao razumijevanja i strpljenja prema mojim prijateljima iz Subotice, popričavši s njima, kada bi mi došli u posjet. Glede naših zajedničkih izlazaka najčešće smo odlazili u diskoteku »Saloon« i kazališnu kavanu »Kavkaz«. 

Za vrijeme igračkih godina u »Ciboni«, koja je u to vrijeme bila objektivno najjača momčad u zemlji i među prve tri u Europi, i pokraj sjajnog sastava izvanrednih pojedinaca nismo se uspjeli ‘okititi’ s previše naslova. U biti, osvojeni su svi mogući trofeji: Nacionalno prvenstvo, tadašnji Kup maršala Tita i kao kruna generacije titule europskog šampiona 1985. i 1986. godine, ali unatoč europskoj suverenosti gubili su se državni šampionati (povijesni poraz protiv Zadra). Što se tiče moga doprinosa osvajanju ovih titula, učestvovao sam u svim domaćim pobjedama, u Ateni, kada je Cibona prvi puta postala prvakom Europe, nisam bio, dok sam u Budimpešti prilikom obrane titule bio u zvaničnom sastavu momčadi, ali se nisam, kako bi se u košarkaškom žargonu kazalo »skidao«, već sam bio među dvanaest prijavljenih igrača. Tijekom ‘cibonaških’ godina, nažalost, nisam dobivao previše prilika za igru, s obzirom da je tada bilo jako teško probiti se pokraj brojnih zvijezda poput – Knega, Arapovića, Nakića koji su igrali na mojoj poziciji. Svaku ukazanu priliku nastojao sam maksimalno iskoristi, i u sezoni 1986.-87., kada je Knego otišao, a Arapović se ozlijedio, igrao sam dobar dio domaće sezone u prvoj petorci. U biti to je bila moja posljednja sezona u Ciboni i Zagrebu, u kojemu sam usporedo s profesionalnim igranjem završio i Višu prometnu školu, dobivši zvanje prometnog inženjera. 

AMERIKA: Odlasku u SAD prethodile su dvije godine igranja u subotičkom »Spartaku« i polagano igračko zasićenje koje je u kombinaciji s osobnim razočaranjem situacijom u državi koja se postepeno raspadala, dovelo do moje odluke da se prijavim na američku lutriju za dobivanje useljeničkog statusa. Srećom bio sam izvučen i 1989. godine spakirao sam stvari i otišao u Ameriku. U to vrijeme, što je jamačno predstavljalo olakšavajuću okolnost početka moje američke odiseje, moja starija sestra Vjera je dovršavala doktorat u Blackburgu (Virginia) i ja sam prva dva mjeseca proveo kod nje. Prvi posao s kojim sam samostalno počeo zarađivati dobio sam u jednom »salata baru« koji se nalazio u tržnom centru, gdje sam pripremao povrće. Potom sam napredovao, pa sam radio u jednom ‘steak house’-u, vrsti specijaliziranog restorana, ali sam jednog dana u novinama pronašao oglas u kojemu su se tražili vozači kamiona, a cijeli natječaj je obuhvatao i određenu financijsku potporu od strane države. Kako sam završio srednju školu za vozača i mehaničara, uz znanje stečeno na Višoj prometnoj školi, oduvijek sam se želio okušati u kamionskom transportu i javio sam se na taj oglas. I tako sam otišao u Sjevernu Karolinu i završio vozački kurs od devet tjedana, obvezan za sve europske vozače. Po sticanju odgovarajuće dozvole, natjecao sam se na nekoliko mjesta i u svibnju mjesecu 1990. godine zaposlio sam se kao vozač u jednoj transportnoj firmi. Isprva sam se, tijekom prva 3 tjedna, morao upoznati s cestama SAD vozeći se s instruktorom, a poslije sam trebao još tri tjedna imati doobuku s još jednim »studentom«, ali su u mom slučaju napravili ustupak i samostalno sam započeo kamiondžijsku karijeru. Sljedeće godine, sve do 1995. proveo sam poglavito za volanom na američkim cestama, najčešće vozeći tovare smrznute hrane. Za pet godina aktivne vožnje prevalio sam više od 2.000.000 kilometara, obišao svih 48 američkih država i što bih volio naglasiti bez i jednog prometnog udesa, i sa samo jednim prekoračenjem brzine. Kako se u SAD vodi računa o brojnim statistikama, par puta sam proglašen za vozača s najekonomičnijim rekordom u tvrtki za koju sam radio. Uz solo vožnju, poslije prve godine sam uspio završiti tečaj za instruktora, postajući najmlađi mentor sa samo 25 godina, iako je do tada limit za to zvanje bio najmanje 28 godina. 

POVRATAK: Odlazeći u Ameriku, od prvog trenutka sam znao da ću se poslije određenog vremena ipak vratiti doma. Ispunivši svoje želje prilikom odlaska, da upoznam novi svijet, naučim jezik i zaradim novac, vratio sam se 1995. godine u Suboticu, u kojoj živim i danas sa svojom obitelji koju čine supruga Danijela, kćer Milica i sin Marko. Bavim se privatnim biznisom s aparatima za kavu… završio je svoju »life story« Ivan Šoštarec.