Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Exit je petrovaradinski!

Jedna od najeksponiranijih vijesti u medijima, pričama na sokacima, te od onih desetaka tisuća novopridošlh posjetitelja Novog Sada i ovog srpnja mora biti i jest Exit, glazbeni festival u koji su uperene nade kako mamurnih ljubitelja glazbe i onih koji ih pokušavaju uvjeriti da potroše za par dana par stotina eura, tako i domaćih političko-ekonomskih vrhova na svim razinama. Dva desetljeća razvitka jedne ideje donijelo je njezinim nositeljima i implementatorima mogućnost da od običnih posjetitelja najboljih europskih glazbenih festivala postanu uzdanice globalne prepoznatljivosti ove zemlje, i to ne samo u glazbenim okvirima. Razine do kojih se efekti Exita ispoljavaju su toliko mnogobrojne da je teško naći društvenu stvarnost u Srbiji koju oni nisu dotakli. 
No, posjetiteljima Novog Sada tijekom Exita treba jasno reći da se ovo čudo od festivala ne održava u Novom Sadu! Žao mi je ako su oni bili u krivu i žao mi je što im se kao prirodna činjenica predstavlja da je Petrovaradinska tvrđava u Novom Sadu. Dakle – nije. Nažalost, ne vjerujem da je to većini njih uopće bitno. Bitno je najviše samim Petrovaradincima koji upravo na ovom primjeru »novosadizacije« njihovoga staroga grada ističu (ne dovoljno glasno, više među sobom nego javno) što je sve Petrovaradin izgubio, odnosno što mu je Novi Sad oteo. Nije ovdje bitna činjenica da se »Novisad« lakše na neslavenskim jezicima izgovara nego »Petrovaradin«. Nije bitna ni činjenica da je mjesto na koje hrle djevojke i momci s plastičnim čašama punim piva i limenkama energetskog pića tvrđava bez koje Novog Sada (prije toga Petrovaradinskog šanca) ne bi ni bilo. Nije bitno čak ni to što je Novi Sad postao regionalno sjedište Dunavske banovine tek prije stotinjak godina, kada je počeo gutati sva naselja oko sebe preuzimajući sve njihove identitete, počevši s Petrovaradinom.
Bitne su činjenice koje je lako provjeriti. Na bačkoj strani Žeželjevog i Varadinskog mosta jasno stoje table s prekriženim imenom Novog Sada, a na srijemskoj strani, gdje počinje Petrovatradin, stoje table s nazivom tog grada, tu gdje on počinje. U članku 3. Statuta grada Novog Sada stoji da je Petrovaradin, s istoimenom katastarskom općinom, naselje, i to različito od naselja Novi Sad sa svoje četiri katastarske općine. Exit festival je, dakle, u Novom Sadu isto koliko je zemunska kula Gardoš u Beogradu, vrdnička banja u Irigu, a slankamenačka u Inđiji, i isto koliko se Monoštor nalazi u Somboru. Ili, geografijom poznatih glazbenih festivala rečeno, Exit je u Novom Sadu isto koliko je festival Glastonbury u Bristolu (nije, nego u istoimenom gradiću u blizini), a Tomorrowland u Antwerpenu (nije, nego u blizini gradića Boom u Belgiji koji administrativno pripada Antwerpenu).  
Nije »novosadski Exit« nova pojava, a nije niti slučajna. Debrandiranje Petrovaradina traje vrlo uporno, sustavno i vrlo dugo. Tako danas posjetitelji Novog Sada lijepo mogu u centru grada kupiti magnete sa slikom »Pijanog sata« na Tvrđavi i s natpisom »Novi Sad«. Uopće, turizam Novog Sada se u znatnoj mjeri oslanja na turističku ponudu vezanu za Petrovardin, iako je u Petrovaradinu turistička infrastruktura vrlo slabo razvijena. Zlonamjerni promatrači toga procesa bi mogli pomisliti da se Novi Sad nema čime pohvaliti i da nema takvih monumentalnih građevina i bogatu povijest kao što ih ima Petrovaradin, što uopće, naravno, nije točno.
Dodajem da je redovito u prvom tjednu srpnja Petrovaradin bogatiji za više tisuća Hrvata, koji uživaju u glazbi, đuskajući pokraj važnih spomenika svoje nacionalne povijesti, u što se na licu mjesta nemaju prilike uvjeriti. Oni su, uostalom, došli na festival u Novi Sad.
Marko Tucakov

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay