Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Zvoni li na uzbunu?

Crna demografska slika sadašnjost je u kojoj živimo, a pitanje je što će biti idućih godina. Naime, u osnovnoj školi u Tavankutu za predstojeću školsku godinu nije upisan nijedan učenik prvih razreda na hrvatskom jeziku. U samim začecima nastave na hrvatskom, u ovome selu s većinskim hrvatskim življem, broj prvašića kretao se oko 15, što je bila polovica od ukupno upisanog broja djece u prve razrede. Kroz proteklih 17 godina, koliko se provodi obrazovanje na hrvatskom u ovoj školi, broj djece postupno se smanjivao, da bi posljednjih nekoliko generacija pohađalo kombinirane odjele sastavljene od svega par učenika. 
Učiteljica Marica Skenderović iz Tavankuta od početka predaje u nastavi na hrvatskom jeziku. Školske godine iza nje bile su izazov i zadovoljstvo, a rezultat je bogato iskustvo u radu s djecom. Proteklu je školsku godinu imala kombinirani odjel na hrvatskom jeziku s dva učenika četvrtog i jednim učenikom drugog razreda. Budući da od dvoje predškolaca koji su pohađali mjesni vrtić na hrvatskom jeziku nijedno nije za predstojeću školsku godinu upisano u hrvatski odjel, Marica Skenderović s neizvjesnošću će dočekati ovu jesen jer, po sistematizaciji radnih mjesta, za nju u ovoj školi nema posla od iduće školske godine.
Linijom manjeg otpora do praznih učiona

Međutim, neizvjesnost ne muči samo nastavne kadrove. Osim poražavajuće demografske slike, razlozi za sve manji broj djece u hrvatskim odjelima mogli bi se možda potražiti u još uvijek prisutnoj bojazni pojedinih roditelja od diskriminacije i podjele učenika po etničkoj pripadnosti. K tomu treba pridodati i sindrom malih sredina, koji nerado dopušta odstupanja od uobičajene matrice ponašanja i nerijetko nalaže priklanjanje mišljenju većine radi mira u kući. 
Tavankutska učiteljica navodi da su dosad na razne načine pokušavali animirati roditelje, ističući ponajprije prednosti individualnog načina rada u malim odjelima, međutim uz sve gore spomenuto, došlo se do nezavidne situacije u kojoj, osim nedostatka vlastitog stava roditelja o svojim manjinskim pravima, slijedi i nedostatak radnog mjesta za ovu učiteljicu.
»Djeci su osigurani udžbenici, možemo se posvetiti individualnim potrebama učenika budući da ih je mali broj, osigurano im je ljetovanje, te različite aktivnosti od strane Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV). Sve to očito nisu dovoljni razlozi da mještani hrvatske nacionalnosti upišu svoju djecu na hrvatsku nastavu, jer se, pretpostavljam, ne žele isticati po tom pitanju, nego se priklanjaju većini«, kaže Marica Skenderović, dodajući da u izboru roditelja, odnosno djece, nedostaje kontinuitet, u smislu da se djeca iz hrvatskih vrtića upisuju u srpske odjele, a potom srednjoškolsko obrazovanje ponovno nastavljaju na hrvatskom, a nerijetki su i obrnuti slučajevi.  
Izbor glede upisa u srednje škole ne čudi mnogo, budući da nastava na hrvatskom jeziku još nije zaživjela u svim školama. Međutim, čudi izbor Hrvata da upisuju svoju djecu u srpske odjele osnovne škole, u kojoj se na oba jezika radi po istom nastavnom planu, a materinji jezik samo je dodatna vrijednost škole u kojoj se provodi nastava na više jezika.
Govoreći o dodatnoj vrijednosti, ne treba izostaviti niti stručnost kadrova, odnosno učiteljica i nastavnika koji su kroz sve ove godine prošli brojne edukacije o nastavi na hrvatskom jeziku. Marica Skenderović uložila je dodatni trud i nedavno uspješno završila Lektorat za hrvatski jezik, koji je bio organiziran pri Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
»Temeljem međudržavnog sporazuma osigurana nam je ozbiljna naobrazba, kojom nam je omogućeno na jednoj višoj razini potvrditi svoje znanje hrvatskog jezika. Nas devetero prosvjetnih radnika pohađali smo predavanja tijekom dva semestra i uspješno završili obuku. Naš trud trebao bi se vrjednovati, ali za to bi ova stavka najprije trebala ući u Pravilnik o stupnju i vrsti obrazovanja nastavnika i stručnih suradnika u osnovnoj školi.«
Certifikat o uspješno završenoj lekturi, kao i priznanje Pajo Kujundžić, koje joj je od HNV-a dodijeljeno prije dvije godine za doprinos obrazovanju na hrvatskom jeziku, trenutačno se čine neznatnima u odnosu na činjenicu da od trinaest uposlenih učitelja u razrednoj nastavi tavankutske škole Marica Skenderović ima najmanje godina radnog staža i kao takva predstavlja tehnološki višak.
»Čini se da trenutačno ne postoji nikakva mogućnost za moj daljnji angažman u ovoj školi. Prije nekoliko godina je također jedna učiteljica hrvatskih odjela bila proglašena tehnološkim viškom i morala je otići, a sada sam to ja. Nastava na hrvatskom provodi se u još nekoliko škola na teritoriju Grada Subotice, a hoće li u njima biti mjesta za moje uposlenje, ostaje da se vidi«, kaže sugovornica, uvjerena da u ovoj za nju vrlo složenoj situaciji neće izostati potpora krovnog tijela hrvatske manjine u Srbiji, odnosno HNV-a.

Moramo zadržati kvalitetne kadrove

Članica Izvršnog odbora HNV-a zadužena za obrazovanje Margareta Uršal istaknula je tim povodom da zasigurno postoji način da se kvalitetni učitelji zadrže i da im se omogući nastavak rada u prosvjeti.
»Marica Skenderović jedna je od prvih učiteljica u nastavi na hrvatskom jeziku i vrlo je temeljna, analitična i stručna u svom poslu. Osim toga, posjeduje i certifikat o znanju hrvatskog jezika dobiven od Hrvatske, nedavno je završila Lektorat hrvatskog jezika i književnosti, dugogodišnja je suradnica HNV-a glede udžbenika i nastave na hrvatskom, tako da sam prilično iznenađena da je uz sav njezin trud i doprinos, upravo ona tehnološki višak u tavankutskoj školi. Logično bi bilo da i dalje nastavi raditi tamo jer je ujedno i nastanjena u tom selu, međutim ukoliko to ne bude bilo moguće, razmotrit će se opcije njezinog angažmana u nekoj od ostalih škola u kojima se provodi nastava na hrvatskom jeziku.«
Što se tiče Lektorata hrvatskog jezika i književnosti, koji bi osim poboljšanja kakvoće nastave u hrvatskim odjelima, trebao nastavnom kadru donijeti i dodatne bodove, Margareta Uršal kaže da su za validnost ovog certifikata najprije neophodne izmjene tri pravilnika koji se odnose na obrazovanje kadrova u vrtićima, te u osnovnim i srednjim školama. HNV je tim povodom prošloga mjeseca uputio mjerodavnom ministarstvu inicijativu, te se trenutačno čeka na odgovor iz Beograda.
»Lektorat  hrvatskog jezika i književnosti rezultat je preporuka Međuvladinog mješovitog odbora između Srbije i Hrvatske i predstavljat će jedan od uvjeta za zapošljavanje i izvođenje nastave na hrvatskom jeziku. Kako bi ovaj certifikat o završenom Programu za stjecanje kompetencija iz hrvatskog jezika, kulture i književnosti bio priznat u nastavi, neophodna je izmjena i dopuna ovih pravilnika. Lektorat će biti obvezan za odgojitelje, učitelje, nastavnike, profesore i stručne suradnike koji žele raditi u nastavi na hrvatskom jeziku, osim onih koji su određeni ciklus obrazovanja završili na hrvatskom jeziku ili pak onih koji su diplomirali u Hrvatskoj i nostrificirali diplomu u Srbiji.«

Od jeseni 37 prvašića u hrvatskim odjelima

Kada je riječ o odzivu na upis djece u hrvatske odjele, Margareta Uršal navodi da je, unatoč slučaju s Tavankutom gdje je prošle godine bio upisan jedan, a sada nijedan prvašić, situacija ove godine ipak nešto bolja nego li prošle, budući da je, prema trenutačnim podacima, za hrvatske odjele prijavljeno ukupno 37 prvašića. Najveći broj zainteresiranih je u subotičkim školama Ivan Milutinović – 17 i Matko Vuković – 7, dok ih je u seoskim školama u Đurđinu, Žedniku i u Maloj Bosni prijavljeno po dvoje, a u Bačkom Monoštoru 7. U školama Sveti Sava u Subotici i Matija Gubec u Tavankutu ove jeseni prvašićima neće zazvoniti školsko zvono, jer ih, naprosto, nema. 
Minimum za formiranje odjela je pet učenika, uz suglasnost resornog pokrajinskog tajništva, dok je u kombiniranim odjelima ta granica spuštena još i niže. Rad u kombiniranim odjelima je za učitelje i nastavnike zahtjevniji budući da se prate dva nastavna plana. Međutim, za djecu oni imaju višestruke prednosti, smatra Margareta Uršal. 
»U situaciji kada je u nekoj školi prijavljen mali broj učenika za hrvatske odjele, djeca obično putuju na nastavu u drugu najbližu školu, što će biti znatno olakšano ukoliko od rujna budemo za njih uspjeli osigurati kombi prijevoz. U nekim školama imamo kombinirane odjele od po nekoliko učenika, u kojima je prednost upravo u spajanju različitih generacija. To je jedno vrlo poticajno ozračje, jer mlađi učenici imaju priliku čuti ono što stariji uče, dok se, s druge strane, stariji potiču na brigu o mlađima i tako nema međusobnog rivaliteta, već se baš naprotiv, među djecom izgrađuju čvrste socijalne veze i potpora.«
Manjinska prava moraju se promicati u dijalogu većine i manjine i ne smije se dopustiti da bilo što ide na štetu manjinskog obrazovanja. U tom smislu, članica Izvršnog odbora HNV-a zadužena za obrazovanje naglasila je da samo jedno dijete može biti presudno za opstanak razrednog odjela, odnosno jedne škole koja, osobito u seoskim sredinama, predstavlja središte okupljanja mještana i kao takva u konačnici ima ključnu ulogu u opstanku određene zajednice. 
Marija Matković

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay