Arhiv tekstova

U svom prvom romanu »Hodočasnik« Lazar Francišković »uhvatio« se u koštac s nekoliko zanimljivih i reklo bi se velikih tema: salaš kao poetska slika doživljenog, pročitana literatura; religije, antropologije, astrofizike, fizike… Ove teme Francišković povezuje putovanjem junaka i pričanjem putnika, jednog od junaka romana, sučeljavajući se s pjesnikom. 

Putovanje ne kao savladavanje prostora, već kao određivanje i uranjanje u literaturu, tragajući za smislom postojanja u strogo definiranom prostoru: salaš, ravnica, plodna zemlja Bačke, cijeli svijet! (Svijet literature). Njegov putnik poput Nietzschovog Zaratustre, traži čovjeka u rudimentarnim korijenima odnosa dobra i zla. Naslućujući da je čovjek pomalo izgubljen ne samo u svijetu koji ga okružuje, nego i u samome sebi. Zaratustra bježi u brda u pustinju, iz izoliranosti priča o Nadčovjeku. Putnik se opredjeljuje za putovanje, nastojeći govoriti o sebi. Na putu sam, kroz monologe-dijaloge ostvaruje svoj identitet, identitet do kojeg mu u krajnoj konzekvenci nije ni stalo. On ima potrebu pričati, nalazeći da će u izrazu, tekstu, potvrditi sebe. Ta samoća, o kojoj putnik priča, puna je slika, možda za naše prilike neuobičajenim. Čitajući knjigu, doima se da putnik putujući miruje, da se svijet predkopernikanski kreće kroz njegove reminiscencije.

POETIKA LICENCIJA: Činjenica da je putnik, kao i pjesnik u romanu, neimenovani junak, dovodi u pitanje njegov identitet, te je on više literaran nego životan, jedino ime koje se u romanu javlja jest ženski lik Tijane, što novu dimenziju kazivanja istine u romanu ostavlja nedorečenu.

Kompozicija i fabula romana su disharmonični, što dodatno otežava praćenje sižea. Možda načelo; poetika licencija, romanu, kao otvorenom djelu, daje suvišak slobode, no kohezijske sile između poglavlja romana su teško prepoznatljive. Recimo, prvo poglavlje »Visoko sljeme ljeta«, poema, a ne svjedočenje o salašu i salašima, daje drugu vizuru salaša, realna slika tog »barda« ovih ravnica se gubi, ona je neuhvatljiva, neprepoznatljiva, ali tim više draga, okrenuta je bajci. 

U poglavlju »Daleki gradovi u noći« prisutan je esejistički i unutarnjom snagom kazivanja ukazuje da naši salaši nisu samo motika, žulj i bajka, nego da su ti nabijeni prostori bili zadojeni i jednom duhovnom, intelektualnom komponentom, recimo teorije relativnosti. Pa čitamo: »Sve je počelo na tavanu majkinog i didinog salaša, gdje sam pronašao knjižicu!« iz koje vjerojatno pjesnik iščitava i bogati sliku našeg salašarskog bivstvovanja: »Gravitaciono je privlačna i nalazimo je među česticama s masom… Magnetna ili elektromagnetna djeluju između čestica, koje imaju električni naboj… Magnetnu silu daje gibanje električnog naboja, iz čega proističe svjetlost ili elektromagnetni valovi. Jaka nuklearna sila radi između kvarkova, koji čine hadrone«. Kvark i rovaš, slime i Plankova konstanca.

DRUGA VIZURA SALAŠA: Ili Fajzenbergova teorija ujedinjena polja… Ovo je druga vizura salaša, otklon prema bajki nosi pjesničku nit duhovno-intelektualnog pristupa, s tavana i ledine iza kuće, u debeloj hladovini oraha. Dodajmo ovdje na semantičkom polju tumačenja knjige poglavlje »Putevi proroka, hodočasnika i putnika« ulazimo u jednu kompleksno strukturalnu materiju knjige, koju na žalost autor svojom razbarušenom kompozicijom nije uspio najsretnije umiriti, ali ju je u naznakama dao. Ovdje se cjelina pojedinih poglavlja teško urezuje u knjigu, što postavlja pitanje pisanja modernog roman. S pitanjem je li tekst sam po sebi dovoljan da bude ono što se zove roman (R. Barst).

  Knjiga obiluje lijepim slikama, svježim metaforama, pjesnik kao da je opsjednut bojama i pticama, od pelikana, galeba, grlica, ševa, ali poneki put se zaboravi i ne nalazi pravu mjeru: pa, čitamo recimo: »… fazan se kotrlja u nepomična jedra mladih topola«. Dalje, »zabati su se tada uvlačili u trsku«! »Tako su salaši kao zlatne patine jedno vrijeme sa svojim zidovima bivovali u šutnji« (Bivovali, sic!)

  Mnogo poetskih slika, neuobičajenih ali svežih metafora, govori da je Francišković po vokaciji pjesnik, te ovaj roman, uz pregršt strpljenja, treba čitati kao poetsko štivo, s obzirom da kompozicija djela, sadržaj i intencije pjesnika na momente ne korespondiraju na fonu modernog romana, jer od salaša do kvantne teorije put je dug, a Einstein se rijetko pojavljivao na ovima stranama. Njegova greška. 

Pjesnik Lazar Francišković odjednom je htio mnogo, a kratka forma romana to ne trpi.

Knjiga je izašla u nakladi subotičke Gradske knjižnice, MMIV.