Arhiv tekstova

Leksikografski zavod »Miroslav Krleža« u Zagrebu jedna je od temeljnih hrvatskih institucija kulture, kakvom se može ponositi malo narodâ. Utemeljen 1950. godine, a pod sadašnjim nazivom djeluje od 1990, do sada je objavio oko 150 encikopedijskih, leksikonskih i bibliografskih svezaka uz brojne druge publikacije. Premda su predstavljanja knjiga, prije svega izdanja »Leksa«, kako svoju kuću od milja nazivaju uposleni, ali i drugih izdavača u ovoj nakladničkoj kući relativno rijetka – tek nekoliko puta godišnje – ovogodišnja jesen predstavlja izuzetak.

U zadnjih mjesec dana predstavljena su čak četiri izdanja: peti svezak »Osmojezičnoga enciklopedijskog rječnika«, dva sveska »Bibliografije kazališta u Hrvatskoj i BiH 1826. -1945.«, »Nogometni leksikon«, a posljednje u ovome nizu bilo je predstavljanje prva dva sveska »Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca«. 

POMOĆ LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA: Leksikografski je zavod gotovo od samih početaka u radu na »Leksikonu« pružao pomoć entuzijastima koji rade na ovome projektu: darovano je nekoliko zavodskih izdanja koja su od interesa za izradbu »Leksikona«, suradnicima je omogućen studijski boravak u Zavodu, pojedini djelatnici su pružili aktivnu pomoć u stručnim poslovima, a i tijekom cijeloga rada održavan je kontakt sa Zavodom. S druge strane, suradnici na »Leksikonu« u više navrata utvrđivali su i provjeravali činjenice koje se zemljopisno tiču prostora Bačke za različite priloge koji bili pripremani za nova zavodska izdanja. 

Dvorana Zavoda u kojoj se rade promocije knjiga, bila je u ponedjeljak 13. prosinca 2004. godine u 12 sati dupke ispunjena sa stotinjak nazočnih gostiju. Prije promocije emitirana je glazbena točka »Minijatura o Leksikonu«, koju je za ovu prigodu skladao Hrvoje Tikvicki, koji je inače skupa s još nekoliko suradnika »Leksikona podunavskih Hrvata« iz Subotice bio gostom promocije. 

PROMOCIJA »LEKSIKONA«: Ispred domaćina, promotor je bio Mladen Klemenčić, koji je nakon što je otvorio predstavljanje, riječ dao jezikoslovcu i književniku, Tomislavu Ladanu, glavnom ravnatelju LZ-a. U svom pozdravnom obraćanju nazočnima čestitao je svim suradnicima »Leksikona podunavskih Hrvata« na započetom radu i poželio im da ustraju u započetome poslu te ukazao na čestu pojavu da se Hrvati iz limesa poradi niza razloga javljaju i skrivaju pod različitim regionalnim imenima, što je pojava koja se održava sve do danas.

Dujo Runje, predsjednik Hrvatskog akademskog društva, izrazio je zadovoljstvo što se ovaj projekt odvija u okviru civilne udruge kakva je Hrvatsko akademsko društvo i istaknuo da se nije imalo vremena tražiti idealne uvjete za rad već prionuti na posao. Rezultat toga su i prva dva sveska »Leksikona« čime su se i Hrvati s rubnoga područja na najbolji način pridružili svojoj matici na planu kulture.

POSTIGNUĆA U PRVA DVA SVESKA: Jasna Ivančić, rodom Subotičanka, ispred Leksikografskoga se zavoda u svojemu izlaganju najprije podsjetila na leksikografsku tradiciju među bačkih Hrvatima: u izradbi Ujevićeve »Hrvatske enciklopedije« sudjelovali su pisci i publicisti Petar Pekić i Matija Evetović, profesor i svećenik Albe Šokčić, novinar Ive Prćić te svestrani pisac, skladatelj i folklorist dr. Josip Andrić. Muzikolog i skladatelj Albe Vidaković, za prvo je izdanje »Muzičke enciklopedije«, objavljene 1958. i 1963., napisao 185 članaka, a surađivao je i na prva dva sveska I. izdanja »Enciklopedije Jugoslavije«. Akademiku dr. Anti Sekuliću do sad su u »Hrvatskom biografskom leksikonu« objavljena 54 članka. 

Dalje je ona ukazala na postignuća u prva dva sveska »Leksikona podunavskih Hrvata« i istaknula da je u njima građa usustavljena u 189 članaka, uz 51 ilustraciju i 22 zemljovida, zatim da je većina članaka popraćena literaturom te da osobito imponira označavanje arhivskih dokumenata. Među 87 biografija, uvršteno je i 18 životopisa, koji se nalaze i u »Hrvatskom biografskom leksikonu«, ali su svi dopunjeni novim činjenicama i novom literaturom. Od ukupno 46 obrađenoga nazivlja, posebno je apostrofirala pojmove asimilacija i agrarna reforma, a među inim je naglasila je da su vrlo su dobro napisani članci Bačka, s detaljnom poviješću koja se ne može pronaći ni u jednom leksikonskom ili enciklopedijskom izdanju, te članci o običajima Bunjevaca i Šokaca za Badnju večer i Badnji dan. Na koncu, imena zaprisegnutih subotičkih primalja iz 1752. godine u natuknici babica, usporedila je s ranokršćanskih Sedam svetih mučenica kao i s poznatim Drinskim mučenicama.

SREDSTVO LEGITIMACIJE PODUNAVSKIH HRVATA: Petar Vuković s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, također rođeni Subotičanin, odabir je natuknica za »Leksikon podunavskih Hrvata« usporedio s postupkom vodeće poljske i europske kroatistice Joanne Rapacke, kada je 1997. u Varšavi objavila »Leksikon hrvatskih tradicija«, jedan od najboljih uvoda u hrvatsku kulturu. Ona je, naime, obuhvatila i pojmove kao što su Aleksandar Veliki i Višeslavova krstionica, Ante Starčević i Marko Kraljević, jugoslavenska ideja i uplakana Hrvatska, srpanjske žrtve i Orlandov stup, Dubrovnik i Zagreb, objašnjavajući svoj neobičan odabir ovako: »U ‘Leksikon’ su uvršteni pojmovi, lokaliteti, događaji i protagonisti hrvatske političke, društvene i kulturne povijesti kojima pripadnici hrvatske kulturne zajednice pridaju osobitu vrijednost i koji ispunjavaju identifikacijsku i integracijsku funkciju u toj zajednici«. 

Vuković je podsjetio da se najveći broj kritika vezanih za »Leksikon podunavskih Hrvata« ticao pojedinih elemenata građe koja kao da se nije mogla svesti na jedinstvenu koncepciju: uz neprijeporne toponime, povijesne osobe, povijesne događaje i institucije, zastupljene su i natuknice koje su barem nekoliko puta označene za sporne, primjerice anonimus, Austrijsko-turski ratovi, ašov, baćo, Balkan, banak, banovina. Vuković drži da se ovakvim izborom međutim nastojalo postići upravo ono što je u svojem »Leksikonu« zacrtala i Rapacka: odabranom građom i načinom njezine obradbe željela se pokazati bit kulturnih tradicija hrvatske zajednice u povijesnoj Donjoj Ugarskoj. On je dalje podsjetio da za pojedine natuknice »Leksikona podunavskih Hrvata« često nije bilo dovoljno sumirati rezultate dosadašnjih istraživanja, nego se pokazalo nužnim provesti nova istraživanja, a na koncu je Vuković iznio konstataciju da je »Leksikon« već počeo služiti kao sredstvo legitimacije podunavskih Hrvata: u matičnoj domovini Hrvatskoj prikazuje ih kao zajednicu sposobnu reflektirati vlastiti bitak i svoju poziciju u cjelini hrvatske kulture, u domicilnim zemljama kao zajednicu koja više nije nevažan čimbenik što ga je lako ušutkati nego je sposobna aktivno participirati u društvenom i kulturnom životu sredine u kojoj živi.

PRECIZNI FAKTOGRAFSKI PODACI: Slaven Bačić, glavni urednik »Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca«, u svojemu je izlaganju upoznao nazočne s razlozima za pokretanje ovoga »Leksikona«, usprkos objektivnim teškoćama koje su stajale na putu, pri čemu posebno mjesto imaju nedostatak iskustva na poslovima ovakve vrste te s time povezan nedostatak dovoljnog broja stručnjaka. Naveo je da gotovo i nije bilo uzora te da se pojavilo niz specifičnosti, primjerice metodološka nedoumica je li u njega trebaju ući autori koji etnički jesu Hrvati, ali pišu na mađarskome ili srpskom, ili samo oni koji pišu na književnom ili dijalektalnom hrvatskom? No, kao najveću vrijednost drži mogućnost davanja preciznih faktografskih podataka, kakav je primjerice točan datum rođenja za Adalberta Adama Barića, profesora političkih i ekonomskih znanosti u Hrvatskoj i Mađarskoj u XVIII. stoljeću, sa čijim se točnim datumom rođenja tek u ovome »Leksikonu« javnost prvi put upoznaje, premda se ova osoba nalazi u svim hrvatskim, mađarskim i njemačkim enciklopedijama i leksikonima. 

Kao posljednji govornik, Mladen Klemenčić osvrnuo se na razdoblje od dvije i pol godine, od kada se prvi put susreo s idejom na »Leksikonu podunavskih Hrvata«, pa sve do ove promocije. Istaknuo je da su se granice u leksikografiji bitno pomaknule te da ovaj »Leksikon« uspješno prati ove trendove, a kao njegovu posebnu značajku istaknuo je što je izbjegnuto umjetno kroatofilstvo, kakvo se možda moglo očekivati s rubnoga prostora, a upravo obratno, učinjen je inkluzivan i objektivan pristup temama, pri čemu su obrađene i pojave drugih naroda koji su utjecali na lokalno hrvatsko stanovništvo.

Na koncu promocije emitirana je i druga verzija Minijature o Leksikonu, te je i skladatelj Hrvoje Tikvicki također predstavljen nazočnima.

Vrijedi još napomenuti da će zainteresirani krug čitateljstva iz Zagreba primjerke »Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca« ubuduće moći nabaviti u specijaliziranoj Leksikografskoj knjižari u Zagrebu, koja je prije mjesec i pol dana otvorena u zgradi Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža«.