Arhiv tekstova

Pri tomu, očito je da jedan dio u prošlome broju navedenih činitelja i determinanti ima status objektivnih datosti, i na njih građani hrvatske nacionalnosti teško mogu utjecati, a drugi su subjektivne provenijencije, i u domeni su odgovornosti hrvatske zajednice. 

Prvi se, naime, niz tih konstatacija i ocjena odnosi na ukupnost društvenih i političkih uvjeta u kojima je ova manjinska zajednica sve do skora živjela a i danas uveliko živi unutar srbijanskoga društva. Taj složeni kompleks povijesno-nasljedovanih činitelja nije im bio nimalo naklonjen: može se čak ustvrditi kako su u nekim dijelovima društveno-politički činitelji glede vojvođanskih Hrvata u proteklom desetljeću bili rigidno ograničavajući i posve destruktivni. Drugo, oni su jedina vojvođanska manjina koja je otrpjela u značajnom broju nasilje i fizički progon. Ne treba zaboraviti da je Vojvodinu, osobito Srijem, početkom i sredinom devedesetih napustilo, što pod izravnim što neizravnim prijetnjama, više od 40 tisuća Hrvata, a do danas se nitko nije vratio, niti se ovaj problem igdje više pominje. 

 

SLABO ZASTUPLJENI U STRUKTURAMA: Istina, pokrajinska je Skupština u prvoj polovici 2004. usvojila jednu deklaraciju putem koje je uputila javni poziv na povratak svima koji su bili protjerani za vrijeme Miloševićeva režima ili su pak svojevoljno otišli, no nju nisu pratili i drugi koraci. 

Treće, nakon Albanaca, Hrvati su druga manjina spram koje većinski narod ima kontinuirano negativne stereotipe, što producira strah i nesigurnost te negativno utječe na mogućnost javnog djelovanja, a onda dakako i na institucionalnu izgradnju unutar zajednice, kao i na proces ostvarivanja manjinskih prava. 

Četvrto, hrvatska manjina u Vojvodini je u posljednjih petnaestak godina gotovo ostala bez ikakve društvene moći i utjecajnosti, budući da njezini članovi vrlo slabo participiraju u strukturama moći u društvu. 

I na koncu, Hrvatima u Vojvodini je koncem osamdesetih godina XX. stoljeća svjesno imputiran od strane države i paradržavnih instanci »podnarod«: htjelo ih se umjetno razdvojiti, svesti na regionalna imena, na Bunjevce i Šokce, što se pokazalo kao djelomice uspješno.

 

MALOBROJNE INSTITUCIJE: Druga, pak, skupina činitelja odnosi se na prilike unutar same hrvatske zajednice: ona je, a ponajviše zbog gore navedenih činitelja, u sebi preslabo integrirana – broj, vrsta i kvaliteta veza među članovima malobrojnih i neprofesionalnih institucija unutar zajednice je mala i površna, a u rad je manjinskih organizacija uključen relativno mali broj članova zajednice. 

Dalje, struktura je ove zajednice slabo izgrađena: općenito je mali broj institucija i organizacija, osobito u sferi strukovnih i nevladinih organizacija, a ni jedna nema značajniju financijsku potporu od strane države, tako da su amaterizam i diletantizam česte značajke u njihovom radu. 

Treće, ne postoji snažniji biljeg demokratskog ustroja u hrvatskoj zajednici, a preveliki je utjecaj političkog činitelja u produkciji događaja, a nije zanemariv ni utjecaj klera na necrkvena pitanja. 

Četvrto, Hrvati u Vojvodini žive, teritorijalno promatrano, vrlo disperzirano – nigdje, to jest ni u jednoj općini ne predstavljaju većinu, a žive u svim dijelovima Vojvodine, premda je značajnija koncentracija u Srijemu, te u zapadnoj i sjevernoj Bačkoj. Ova značajka uvjetuje onda i sljedeću pravilnost – gdje su Hrvati u poziciji značajnije manjine tamo često izostaju organizirana nastojanja na planu ostvarivanja manjinskih prava.