Arhiv tekstova

Iluzija za sunčan dan

Postala sam kao neka strina i to ne neka moderna, interesantna, nego baš dosadna strina koja samo zanovijeta o vremenu. Ispalo je da me ništa drugo ne muči, ne okupira misli, ne brine kao kiša koja ne prestaje padati i kvariti mi svaki plan. I znam ja da je ona značajna za zemlju, da će sve ljepše roditi ali šesti je mjesec i ja bih da sklonim jaknu u džak, da provedem dan vani, da veslam, upijam sunce i ne ložim peć. No, obećala sam si da ću prihvatiti okolnosti i naći užitak u svakom danu bez obzira na vrijeme.
Posjeti metropolama su dobri, jer nude sadržaje i za kišne dane. Upravo time smo se vodile kada smo pristale voziti kolegicu u Beograd, ona poslom, a mi istraživački. Beograd, kao što sam u nekoliko navrata potvrdila i ne želim se ponavljati, ne volim ali volim skitati, pa je poziv bio primamljiv. Mozak sam ubacila u petu i krenula razmišljati što bismo mogle raditi, što obići. Muzej iluzija me već dugo plijeni fotografijama koje moji prijatelji kače na društvene mreže i brzo je ušao na moju listu »to do« stvari. Kada se nešto treba dogoditi, onda i okolnosti rade da pojednostave realizaciju, pa se ispostavilo da je muzej udaljen od odrednice do koje smo taksirali cijelih 500 metara hodom. Idealno. Super okolnost broj dva je prestanak kiše u momentu kada smo ušle u bijeli grad. 

Muzej iluzija

Ideja je da posumnjate u čula, da ih zbunite i upitate se što je stvarno(st), a što iluzija. Muzejska zbirka iluzija podijeljena je na dva kata. Iskreno, meni se čini da nema nekog objašnjenja zašto je koji eksponat baš na tom katu, ali kako bilo svi do jednog će vas na prvom mjestu zabaviti. Internet je pun tih slika iluzija, ali uživo je sasvim druga priča. Gledate u zbirku holograma, osmatrate instalaciju i konstatirate da naše pretpostavke o svijetu jesu zapravo samo pretpostavke. 

Gledam i ne vjerujem

Sve eksponate možete podijeliti u tri grupe: instalacije, slike i sobe. Mislim da su sobe najpopularnije, i to iz dva razloga. Varka je očigledna, i to uglavnom osjetite na vlastitoj koži jer postajete subjekt cijele priče, a i najbolje fotke možete upravo u njima napraviti. Osim, ako, kao mi, niste te sreće da zajedno s vama uđe i brojna grupa đaka koji će vam napraviti gužvu i malo skratiti strpljenje. Ali dobro, to je rizik na koji si spreman kada popularna mjesta obilaziš vikendima. Antigraviti soba, obrnuta soba, soba zrcala, vortex tunel, ames soba. Vortex tunel je nešto što smo mi dobili kao dobrodošlicu jer smo obilazak počeli s drugog kata. Poanta je u rotirajućem cilindru kroz koji trebate proći preko mosta koji prolazi kroz njega. Prilično jednostavno izgleda, ali nitko ne spominje da će vam se rotirati i čula. Bilo je prilično zanimljivo i nasmijani smo stigli u obrnutu sobu. Važno je da čitate objašnjenja uz eksponat kako bi vam sve bilo jasno. Obrnuta soba dobiva smisao tek na fotografiji. Čak djeluje jednostavno za napraviti u vlastitoj kući; meni se čini da je dovoljno okačiti saksiju na plafon i napraviti fotografiju. Ali tko zna, možda nije samo do toga. Ukoliko toliko volite sebe da vam nikada nije dosta, ima nekoliko soba sa zrcalima i bit ćete okruženi samim sobom. Ne znam je li to primamljivo ili opasno. Meni je bilo samo zabavno.
Od instalacija me je najviše zbunio varljivi štap. Gledam štap, gledam prorez i dajem sve što imam iz uvjerenja da štap neće proći kroz prorez, jer se to kosi sa svim što vidim. Naravno, štap je prošao. I baš sve je u fazonu »oči vide ono što mozak ne može razumjeti«.
Zbunjenog mozga i zabavljenog osmjeha otišle smo dalje u veliki grad, prošetale ulicama bijelog grada, uhvatile romantičan smiraj dana na Kalemegdanu i bilo je vrijeme za povratak. 
Dobar kišobran za dobar dan. To je bio princip po kojem smo se odvažile i ispostavilo se da je dobitni jer je otjerao kišu. A i da nije, što meni kiša može, što mi može što mi smije, nek mi planove poremeti, eto to je sve.
Gorana Koporan