Arhiv tekstova

Jedan od najpoznatijih svatovskih »sviraca«, Bartul Vojnić Purčar rođen je 7. siječnja 1913. godine. Od malih nogu je volio glazbu i sviranje, te je na prvim svatovima svirao davne 1929. godine. Uvijek je svirao na harmonici i to dugmetari. 

Harmoniku je učio svirati od Marka Stantića koji je u to vrijeme u Žedniku bio kantor. Duži period ga je on učio, a poslije toga je učio svirati kod Pere Tumbas Haje. Svirao je sve što su gosti tražili, zabavne pjesme, šansone i mnoge druge. Kako je sam rekao, bilo mu je svejedno što će svirati. 

NEKADAŠNJI SVATOVI: Iako Bartul Vojnić Purčar nije išao u mađarsku školu, naučio je mađarski jezik, te je kasnije pjevao i na mađarskom. Mnogima je bilo teško govoriti romski, on je i to naučio, te je poznavanje ovoga jezika koristio u svome poslu. Posljednjih 15-20 godina ovaj glazbenik više ne svira. Ispričao nam je mnogo zanimljivosti i detalja iz svojega života. No, s velikim oduševljenjem priča o nekadašnjim svatovima i ljudima. Nekada su svatovi bili subotom i nedjeljom, a na salašima su ih često puta pravili i preko tjedna, radnim danom. Svirao je na svatovima po cijeloj Subotici, i ne samo Subotici, nego i po svim okolnim selima i mjestima – od Sombora, Bikova, Đurđina, Tavankuta, Žednika… Kako je sam rekao, nikada nije pio, uvijek je bio trijezan, pa je mogao puno izdržati. Usavršavao se i učio je pjesme, bilo ga je teško iznenaditi, nije bilo pjesme koju nije znao. Svirao je s mnogim glazbenicima, no najduže vrijeme kolega mu je bio Gavro Jovanović-Dade, koji se svirao kontru. S njim su svirali još mnogi: Stipana Anišić, Miloš Nikolić-Veliki, Antuš Gabrić, Lazo Vrbošan. 

Odsvirao je na tolikim zabavama da im ni sam ne zna broja. U »Zanatskoj komori« je svirao 35 godina. Na Velikom prelu 1936. godine svirali su: Stevo Nikolić, Bartul Vojnić Purčar, Milivoj Jovanović, Lazo Crnković, gost je bio Pere Nikolić – kontra, Miloš Nikolić Veliki – čello. S Antušem Gabrićem je svirao sve do zadnjeg nasatupa.  Bio je u Beogradu, no kad je što trebalo, dogovorili bi se pa je Antuš Gabrić dolazio i onda bi skupa radili. Nema broja na kolikim je svatovima svirao po cijeloj Bačkoj a i šire. 

ŽIVOT UZ HARMONIKU: Svirao je na više harmonika, ali »Dallape« dugmetara je harmonika koju možemo vezati za ovoga umjetnika. Ovu harmoniku ima od 1956. godine, i to je, kako je sam Bartul Vojnić Purčar rekao, neistrošena roba, još i sad je kao nova. Sadašnje i nekadašnje vrijeme se ne može usporediti, ljudi su nekada imali novaca, svatovi su bili dobri, to je bio siguran novac. »Oni su mene zvali u politiku i nudili mi svega, ali ja sam s mojim svatovima imao direktorsku plaću. Nekada se u svatovima počelo tako raditi da su svirci stajali na jednom mjestu, no, onda sam ja uveo da se ide od gosta do gosta, Nismo  imali neko ozvučenje ili tako što, pa je onda ovo bilo lakše. Sad čujem da već ni od svatova nema novaca. Nekad su ljudi puno više i slavili, pa sam često išao na salaše svirati na dužijanci, rođendanima, ili kakvom obiteljskom veselju« kazao je Bartul. Imao je magnetofon, te je snimao sve što je čuo na radiju, i onda je to učio. Od malena je volio glazbu. Nikakav spor nikad nije imao, slušao je ono što su gosti tražili. Nije bilo lako izdržati nekadašnje svatove. Nije bilo spavanja i odmaranja. Dugo godina Dado je bio njegov kolega i kako je Batrul Vojnić Purčar kazao, Dado je bio dobar svirač, kontraš, učio ga je svirati Pere Tumbas Hajo.

Često  su ga zvali da svira i pjeva u kavani, jer je znao mađarski a i romski. Zvali su ga i obećavali, ali je volio svirati na svatovima i to je i radio. U kavani nikad nije svirao osim ako je bila neka zabava. Svirao je s orkestrom čuvenog Lepog Jovice. 

Bartul Vojnić Purčar se oženio 1951. godine. Sa ženom Katicom Stantić ima dvije kćeri Ciliku i Gabrišku. »Jako sam volio moju ženu, žurio sam kući, da joj poljubim ruku i čelo. Živjela je kao grofica. Voljela je peglat novce. Djecu su pitali u školi, što radi mama, a one bi odgovorile kako mama doma pegla novce. U to vrijeme imao sam novi motorbicikl, i mercedes, koji nisu ni direktori vozili« kazao je Bartul Vojnić Purčar. Pokraj sviranja bavio se i zemljom, radio je oko 50 jutara. Pošto je uvijek imao posla i potrebe za glazbom, nije uvijek mogao sam raditi na zemlji, ali je sve radnike plaćao iz sviranja.

ŽIVOT BEZ HARMONIKE: Iako je život proveo svirajući, imao je i periode života koji nisu za hvalu. Proživio je mnogo, kao i većina starijih ljudi propatio je za ništa i za nikoga. Ispričao je kako je jednog dana, kao i obično, bio na salašu, no na salaš su došli tadašnji ministri i rekli kako se mora javiti u Gradsku kuću. Otišao je u Gradsku kuću, na drugi kat i tamo je na velikoj ploči pisalo da se treba javiti na dužnost kao šef odsjeka. » Pozvan sam da idem u partiju, ali ja idem u crkvu. Rekao sam da pričekaju da malo razmislim. Oni su mi rekli da ću dobiti dva čovjeka da rade za mene, dvije žene da kuhaju, svaki dan će doći po mene autom ili fijakerom te su mi govorili kako ću biti gospodin čovjek. Bez Cigana i muzike nisam mogao. Idem u crkvu, a kad uđeš u partiju više ne možeš. A kako ću ostaviti crkvu, pa ja to ne mogu, a i kad bi ljudi čuli da sam u partiji, nitko me ne bi zvao da im sviram u svatovima. Nisam htio u partiju i tada sam osuđen na smrt, nisam htio za Staljina. Bio sam osuđen na smrt nizašto. Tako sam bježao i uspio pobjeći. Dok sam bio u bijegu, zvali su me da sviram na rođendanu. Nisam znao što ću raditi, no, ipak sam svirao. Poslije toga su me zatvorili, jer sam rekao nešto na Ruse. Naime, moj otac je bio austrougarski vojnik, pa je bio zarobljen u Rusiji i kada su zavladali komunisti, poslije dvije godine su ljudi umirali od gladi. Dok je trajalo jelo se i pilo, a ništa se nije radilo. I ja sam to kazao, pa su me zatvorili. Ostao sam živ, to je velika sreća. Mogao sam biti što sam htio, ali ne bih ja mogao uzimat tuđe,« kazao je Bartul Vojnić Purčar.

Iako još postoji želja za sviranjem, Bartul Vojnić Purčar ne svira već oko 15 – 20 godina. Kako je i sam rekao, ne zbog drugog nego zbog teške harmonike. »Sad mi je već teška harmonika, ne mogu je ni podići kako treba, a koliko sam je nekad nosio. Znao sam ići pješice po par kilometara s harmonikom na leđima, a sad, eto, ne mogu ni svirati, jako mi je teška, ima u njoj 15 kg«. Nekad su išli svirati na salaše, pa su domaćini često puta došli po njih, no problem je nastao poslije. U toku zabave, domaćini bi se opili, a svirci ujutro pješice sa salaša. Bilo je svega u životu ovoga glazbenika i lijepog i teškog, ali uvijek  se vraćao svojoj harmonici. Iako ju je jedva podigao rukama, za kraj je ipak malo zasvirao.