Arhiv tekstova

Dr. Ivana Dulić Marković na čelu je Ministarstva za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo Republike Srbije posljednjih osam mjeseci, koliko traje koalicijska vlada na čijem je čelu Vojislav Koštunica. Ovo Ministarstvo izradilo je strategiju razvoja poljoprivrede, pokrenulo proces registracije poljoprivrednih gazdinstava i programe namijenjene poljoprivrednicima te razvoju sela. Kako Srbija u odnosu na druge istočnoeuropske zemlje u velikoj mjeri kasni s promjenama i u oblasti poljoprivrede, a sloj poljoprivrednika se za posljednjih petnaestak godina uvećao umjesto da se smanjuje, postavlja se pitanje – imaju li poljoprivrednici snage za prelazak na tržišno privređivanje. Ministrica smatra da je to jedini put te kraj godine provodi, između ostalih obveza, u predstavljanju i tumačenju Strategije razvoja poljoprivrede. 

 

HR: Što je urađeno u Ministarstvu poljoprivrede od kada ste Vi na čelu?

Najveći dio posla u Ministarstvu bio je onda kada smo predložili veći proračun za poljoprivredu, pomagali Ministarstvu financija da se obrazloži i kasnije da osmislimo programe i mehanizme za korištenje tog novca. To je bilo vrlo teško pošto je u Ministarstvu samo formalno postojao Sektor za strategiju i analizu u kojem, međutim, nije bio niti jedan uposlenik i prva stvar je bila pronaći ljude koji će uraditi baze podataka na temelju kojih ćemo kontrolirati korištenje proračunskih sredstava. Naime, primijetili smo, kad je u pitanju regres za priplodnu stoku, da na primjer u Raškoj 80 posto te stoke nema, što znači da ne znamo kuda taj novac ide, a isti problem postoji i kod premije za mlijeko. Cijeli je sustav bio u potpunom kaosu. Odmah smo napravili našu strategiju kako da dođemo do strategije za poljoprivredu, a kao polazni dokument poslužio nam je Master plan za poljoprivredu koji su napravili stručnjaci Europske unije koji su već tri godine bili suradnici prethodnom Ministarstvu, i koji su analizirali našu poljoprivredu i postavili neke okvire za daljnji rad, a koje prethodno Ministarstvo nije uzelo u obzir.

Isto tako smo postavili plan za dvadeset sektorskih radionica, gdje su proizvođači, ali i prerađivači i svi drugi zainteresirani za voćarstvo, industrijsko bilje, govedarstvo itd., razgovarali o tome što je dobro a što nije, i koje je korake potrebno poduzeti da bi se unaprijedio svaki sektor, te su na osnovu toga formulirani prateći dokumenti strategije – sektorske analize. Sad čekamo komentare pošto smo stavili Strategiju na web stranice Ministarstva i objavili je kako bi svi mogli predlagati i dopunjavati je.

Osim toga uspostavili smo registar poljoprivrednih proizvođača i na to smo doista ponosni.

HR: Kakve su reakcije do sada na Strategiju?

Očekivala sam da će biti konkretnih prijedloga, međutim, sve se svodi više-manje na priče i dnevne probleme. Pokazalo se da, iako svi pričaju da nam treba strategija, kada kažeš evo – ovo je strategija, onda kažu ili »super je« ili »ništa ne valja«, ali teško da netko obrazloži što bi još trebalo konkretnim komentarima i prijedlozima. Na primjer, predložili smo da se preispita uloga robnih rezervi i da se napravi »Agencija za intervencije na tržištu u krajnjoj nuždi« i mislili smo da će ljudi tražiti malo više detalja ili da će ih sami predložiti. Praktično smo dobili samo pohvale, a s druge strane se u novinama pojavljuju napisi tipa ‘to je jako liberalno’, ‘to je jako brzo’, ‘to nije za nas’, ali, kako je rekao Zoran Đinđić, za puža je svaka brzina prebrza.

HR: Gdje smo mi u odnosu na naše susjede Hrvatsku, Mađarsku, kad je u pitanju poljoprivreda?

Sada svi žele da imamo dvije ili tri stotine eura po hektaru pa da budemo kao u Hrvatskoj ili u Mađarskoj, ali nitko se ne želi prisjećati zašto mi nismo tamo i trebat će nam puno energije, sloge, napora, da dođemo gdje su oni sada. Osim toga, mi se sada trebamo s njima natjecati za sva tržišta koja su nam manje više zauzeta. Znači, ne možemo mi sad naš proizvod poslati u Mađarsku – treba nam sustav kontrole, institucije, treba nam cijena koja je konkurentna i to će biti vrlo naporan posao. 

Proces, koji je kod nas započet, trajat će sljedećih desetak godina, jer mi smo sada negdje u 1991. godini što se poljoprivrede tiče, kad se usporedimo s drugim zemljama u tranziciji. Ali, to ne znači da mi ne možemo brže, ako pratimo kako je bilo u Hrvatskoj ili Mađarskoj, Poljskoj ili Sloveniji, mi možemo te greške preskočiti. 

HR: Ove godine krenule su i kreditne linije za poljoprivrednike?

Kreditne linije za kratkoročne kredite su išle jako dobro a za dugoročne ne toliko, ali to smo i očekivali, jer jednostavno i Švicarska je svoj sustav gradila godinama i ne možemo se s njom uspoređivati. Problem je u svima pomalo, banke trebaju steći povjerenje da su poljoprivrednici pouzdani klijenti, poljoprivrednici trebaju prelomiti strah i doći do šaltera banke, a prije toga trebaju uzeti papir i olovku i napisati što će raditi i kome će prodati, to jest trebaju napraviti biznis plan. Istina je da je to jako komplicirano i da trebaju godine da to ljudi nauče i potrebna je edukacija. Osnovni i generalni problem je, mogu reći, u znanju. I moj pristup cijelom problemu u poljoprivredi je da nama i nije toliko u pitanju novac, koliko je problem ogromno neznanje na svim razinama od ministarstava pa do samih poljoprivrednih proizvođača. 

HR: Je li realno očekivati od poljoprivrednika da se mogu preorijentirati na tržišno gospodarstvo, pogotovu sada kada su toliko osiromašeni?

Osnovna promjena koja se treba dogoditi jest da se shvati, kako je poljoprivreda posao a ne socijalna kategorija, i to se mora jasno razdvojiti. U svim zemljama u tranziciji se to događalo i socijalni moment se, kroz zajedničku poljoprivrednu politiku u Europskoj uniji, razmjerno rješava kroz politiku koja više pažnje poklanja mjerama unapređenja sela. Radi se o takozvanom ruralnom razvoju, što znači da se ljudi potiču na različite načine da izlaze iz poljoprivrede, ali da im se nađe drugi posao kroz seoski turizam, kroz male prerađivačke kapacitete i različite druge aktivnosti koje trebamo razvijati. Mi moramo shvatiti da ćemo, ukoliko želimo biti poljoprivredna zemlja, zauvijek ostati siromašni, jer s našom zemljišnom površinom, s našim kapacitetima, mi ne možemo biti konkurentni, recimo, Argentini, Brazilu ili SAD-u u proizvodnji žita, niti možemo biti konkurentni u proizvodnji mlijeka Danskoj. Ono što trebamo uraditi je da prestanemo lagati sami sebe kako smo mi najbolji i sve znamo.

HR: Kako uvjeriti poljoprivrednike da moraju mijenjati način života i proizvodnje i ohrabriti ih u tome?

To će biti dugotrajan proces, treba puno objašnjavati i davati puno dobrih primjera. Ako pogledate samo u Subotici, ono što je za mene fantastično, imate udruženja voćara u Tavankutu i u Bačkim Vinogradima, kooperativu voćara na Hajdukovu. Dakle, kad dođete na određenu razinu u proizvodnji, onda shvatite da ne možete sami nego morate tražiti sebi slične. Što više ljudi budu razumjeli kako ne mogu sami, brže će moći parirati prerađivačkoj industriji koja ih u mnogim slučajevima ucjenjuje. Poljoprivrednici jednostavno moraju shvatiti da ne mogu sami. Po mom mišljenju to je osnovni problem u cijeloj Srbiji, jer u mentalitetu ovdašnjih ljudi postoji problem komunikacije i problem koordinacije što koči cijeli proces. Ljudi trebaju početi razgovarati i tražiti što mogu zajedno a ne što ne mogu. 

S druge strane, treba se podsjetiti da je povećanje udjela poljoprivrede od 10 na 20 posto počelo od 1990. godine, kada se počela raspadati industrija i sve druge gospodarske grane. Pošto skoro svatko posjeduje neki komad zemlje, prebacivali su se na poljoprivredu i tako je trend kod nas bio obrnut svim normalnim zemljama, a sada treba ponovno ljude vratiti u neke druge aktivnosti i stimulirati ih kroz poljoprivredu i poticaje iz agrarnog proračuna, da na neki način odu iz poljoprivrede.

HR: I ove je godine bilo problema kod cijene žita, a sada ima kod plaćanja. Što se tu planira uraditi? 

Kad bi poljoprivrednici malo bolje razmislili shvatili bi, da je uvijek kad se država previše miješala to bilo na njihov račun. Netko se uvijek u toj priči obogatio, a nije ni država ni poljoprivrednik, jer je uvijek postojao netko između. Mislim da se mora napraviti neki savez između države i poljoprivrednika, da bude na obostranu korist i u tom smislu ogroman je posao pred nama. Kao što se čulo na skupovima s poljoprivrednicima, oni kažu – mi nismo potpisivali ugovore ni čitali ugovore i to ide po nekoj inerciji koja traje 50 godina. S druge strane prerađivači, privatnici koji su kupili mlinove gledaju svoj interes i u cijelom tom procesu, kad se usporede interesi prerađivača i interesi poljoprivrednika, još uvijek stradaju poljoprivrednici. 

To se neće još dugo promijeniti. Ove godine u ožujku jasno smo rekli da će država kupiti 200.000 tona za robne rezerve i da drugo neće kupovati. Ove godine je bila rodna godina i da smo u normalnoj državi tržišni višak bi država otkupljivala po svjetskoj cijeni, što bi opet bilo tu negdje od 5,5 do 6 dinara, ali s druge strane mi kao država nemamo novaca u proračunu da to uradimo, ili bi trebalo nekom uzeti, premije za suncokret, premije za mlijeko, da se isplati pšenica. Je li bi bilo pošteno da država izda neke zapise? Mislim da bi bilo potpuno nepošteno, jer to bi tek bila prijevara poljoprivrednika. Potpuno razumijem drugi problem s mlinarima koji su sklopili ugovore, a ne poštuju ih i situacija je veoma teška. 

HR: Poljoprivrednici prijete time da neće sijati žito!

I ne trebaju sijati. Poljoprivrednici ne trebaju prvo misliti na državu, već trebaju početi misliti na sebe. Što je to što im se može isplatiti i svatko treba napraviti strategiju svoga domaćinstva, a ne  slušati ministra što da sije. 

Mi smo ove godine uložili duplo više novaca u poljoprivredne službe i napravili smo sustav da se ljudi mogu natjecati za sredstva za edukaciju, da bi objašnjavali poljoprivrednicima ekonomiku proizvodnje, jer ipak na pšenici radite tri dana godišnje i ne možete očekivati prihode kao s hektara povrća gdje morate raditi tri stotine dana godišnje. 

HR: Za kakvu zemljišnu politiku se zalaže Ministarstvo? 

Trenutačno radimo na Zakonu o poljoprivredi kojim se trebaju definirati mnoge stvari. Na primjer, da se država obveže napraviti nacionalni program poljoprivrede kako bi se išlo dalje. Strategija je pravac u kojem želimo ići, međutim, još se trebaju donijeti u nacionalnom programu mjere i mehanizmi i u sklopu toga prioritet nam je u prosincu i siječnju definiranje zemljišne politike. Naša ideja je da državno zemljište dajemo u zakup jer oni koji sada kupuju kombinate, kupuju jedan, obično manji dio zemlje, koji je bio u vlasništvu tog poduzeća što postaje njihovo vlasništvo, dok je obično još dvije trećine zemljišta, koje oni koriste državna zemlja koja neće po automatizmu preći u njihovo vlasništvo. Prema našoj ideji lokalna samouprava treba raspolagati s tim zemljištem i definirati parcele, a nama ostaje da napravimo zajedničke kriterije prema kojima se ta zemlja daje u zakup poljoprivrednicima koji žele obrađivati tu zemlju.

HR: Plaćaju li sada zakupninu oni koji koriste državnu zemlju?

Ne, ali ove godine mi im nismo dali rješenja jer samim davanjem rješenja na neki način bi se legaliziralo da oni imaju pravo na korištenje. To je sustav koji funkcionira već godinama i ono što jest nepravda je da, kada im se prodaje zemlja, nisam sigurna je li im to objašnjeno, oni kupuju cjelokupni potencijal kombinata. U mnogo slučajeva, ako netko ima znanca ravnatelja banke, on uzme garanciju na ovu buduću imovinu, onda tu imovinu polako rasprodaje i zemlju u vlasništvu prodaje za otplaćivanje kredita, a ovu državnu zemlju besplatno koristi, na njoj proizvodi i zarađuje. 

HR: Država dakle ovdje gubi, a gube i poljoprivrednici zbog ponašanja pojedinih vlasnika. Što je strateški interes države u svezi ovog problema?

Mi mislimo da nije strateški interes države da se zemlja dâ onima koji su imali novaca, a koji je često stečen na sumnjiv način, i da tako ostavimo cijelo selo u problemu. Jer, ljudi koji bi željeli uzeti manje površine, kako bi se bavili intenzivnim kulturama ili proizvodili pšenicu ne na dvadeset nego na sto jutara, da njihova proizvodnja može biti profitabilna, oni nemaju zemlje da je obrađuju, a s druge strane veliki proizvođači s dva John Deera i pet radnika sve više i više se bogate i dovode cijelo selo u problem. Država je na gubitku ove godine, ali ako uspostavimo ovaj mehanizam plaćanja zakupa, pa i ako lokalna samouprava kaže da treba dati Matijeviću, onda neka je dâ, ali mislimo da to nije dobra politika, jer pokraj ekonomske efikasnosti mora se voditi računa i o razvoju sela, jer ovako praktično svi koji su bez zemlje a žive na selu praktično moraju otići. 

HR: Perspektiva sela izgleda prilično »crna«. Ima li nade za skori oporavak i razvoj?

Mislim da imamo podršku poljoprivrednih proizvođača, ali, naravno, nemamo podršku različitih lobija. Nije lako uspostaviti mehanizme jer imamo potpuno nesređene katastarske knjige, nesređenu administraciju i trebamo uspostaviti mehanizme zakonom. Postavilo se na primjer pitanje – kako ćete vi dati zemlju općinama na raspolaganje kad je to protuzakonito, međutim, ako je možemo dati nekome tko kupi kombinat, zašto je ne bismo mogli dati općinama. Ako općina bude raspolagala zemljištem, onda je sve mnogo vidljivije i može se mnogo lakše vršiti pritisak ako bude nepravde, nego što se može vršiti na Beograd. Jer, ipak ljudi se poznaju i ako su složni i imaju zajednički interes i neku viziju razvoja svoje općine, onda će se vrlo lako dogovoriti što je prioritet, a mislim da se i u Vladi ovaj program može sprovesti.

HR: Zakon o vraćanju zemlje bivšim vlasnicima iako se najavljuje, nikako da se stavi na dnevni red. Ima li Ministarstvo poljoprivrede prijedlog kako to i uraditi?

Ministarstvo poljoprivrede se zaista zalaže da se to što prije dogodi i na njemu vrlo intenzivno radi jedna grupa koju vodi Ministarstvo financija ali i pravnika iz drugih ministarstava. Osnovni je problem, čini mi se, da i nema točan popis svega što je nacionalizirano jer pokraj zemlje tu su i zgrade i sva imovina koja je oduzeta po različitim osnovima. Nedostaje dobra baza podataka, koliko se država mora obvezati što se tiče financijske strane, a treba se isplatiti stara devizna štednja i zajam, a počela je i otplata kredita koji su uzimani i praktično država nema novaca. Zato se naše Ministarstvo zalaže da se poljoprivredna zemlja vrati u naturi trenutačno, premda i ovdje ima velikih otpora jer kombinati, koji imaju u velikim parcelama zemlju, kažu kako se razbijaju parcele. Mislim da se zemlja treba vratiti, a oni se poslije s vlasnikom trebaju odlučiti što i kako da se uradi i zbog toga mi tu državnu zemlju i nećemo davati i prodavati.