Arhiv tekstova

Nabijanje kuće

U našim krajevima čest je bio običaj da siromašnije porodice još i u drugoj polovici XX. stoljeća prave kuće od naboja. Sudjelovao sam 1963./64. godine u nabijanju dvije kuće na prostoru Ulice Ivana Sarića. Još u to vrijeme bila je dozvoljena gradnja kuća od naboja na širem području grada. Vrlo brzo je krajem šezdesetih godina donijeta odluka o obaveznoj gradnji kuća od tvrdog materijala. 
Kada je bilo određeno mjesto za kuću, skupila bi se moba od 15-25 ljudi i glavni majstor koji je vodio poslove bi iskolčevao mjesto za kuću i pristupalo se kopanju temelja dubokih oko 50 cm. S obzirom na to da u stara vremena nije bilo izolacijskog materijala, za kuću se uvijek biralo mjesto na »gredi«  (uzvišici) pa nije bilo problema s vlagom ili podzemnim vodama, čak i ako je trebao biti i podrum ispod kuće. 
U iskopane temelje se stavljala »kubikoška« cigl(j)a (opeka 3.-4. klase, tj. slijepljena prilikom pečenja) a i zidao bi se i temelj od valjaka. U novija vremena – dvadesetom stoljeću – onaj tko je mogao priuštiti znao je i betonirati temelj. Valjci su se pravili (izbijali), ako je bilo vremena, od iskopane zemlje (najbolje ilovača ili žuta zemlja) u koju se miješala pljeva ili slama, a sve se polijevalo vodom i gazilo da se dobro zemlja izmiješa pa pristupilo »izbijanju« valjaka s kalupima, koji su se odnosili i slagali na slobodan prostor radi sušenja. Kada se valjak na suncu osušio, nakon nekoliko dana stvrdnuo bi se s jedne strane; onda su se prevrtali valjci za dalje sušenje. Nakon sušenja pristupalo bi se zidanju temelja u koji se ugrađivalo i nekoliko redova redovnih cigala.
Kada se dostigao nivo terena, postavljane su fosne (široke daske »colarice«) koje su bile s vanjske i unutarnje strane osigurane rogovima ukopanim uz daske koje su činile prostor za debljinu zida. Iznad fosni rogovi su vezivani da se fosne ne bi sklizale. Da bi nabijeni zid bio iste širine, fiksirane su po dvije cigle velikog formata (15 x 7 x 30 cm) između dasaka pa bi zid bio širine oko 60 cm. To je bila uobičajena debljina zida. Potrebna zemlja za nabijanje zidova se kopala blizu buduće kuće da se ne treba daleko nositi zemlja potrebna za nabijanje. Zemlja se sipala između fosni debljine desetak cm i nabijala se prvo uz fosne pa tek onda u sredini tako da je uvijek nabijena zemlja bila u obliku blagog luka. Svježa zemlja koja je iskopana bila je najbolja za nabijanje, jer je bila doboljno vlažna. Ukoliko zemlja nije bila dovoljno vlažna, morala se ovlaš vlažiti da se zid kasnije ne bi krunio. Kada je 3/4 fosne bio nabijen zemljom, fosna bi se podizala za sljedeći sloj za nabijanje i tako do potrebne visine zida. 
Kuće su obično imale jednu ili eventualno dvije sobe s ulice, kuhinja, mala soba, ostava. Sobe su bile obično u kvadrat veličine 3,5-4 m. Kuhinja je bila manja, mala soba 2,5 x 3,5 m, a ostava 1,5 – 2 x 1,5 – 2 m.
Radilo se od ranog jutra s prekidom za zajutrak koji je trajao oko jedan sat, a ručak je više ličio na večeru jer se radilo sve do 18 sati ili ponekad i duže, već kako je posao zahtijevao da se završi red nabijanja.    
Kada su zidovi dostigli visinu od oko 2,5 m, završavalo se s nabijanjem. Nabijen zid je mogao biti visok i 3 m ako bi se prostorije nasule zemljom u visini jedne ili dvije stepenice. U zidovima nisu ostavljani otvori za prozore i vrata. Otvor za prozor se naknadno isijecao sjekirom kada je zid bio završen u obliku trokuta koji je bio visok oko 50 cm dok se za vrata pravio širi prolaz radi komunikacije. Otvori su služili radi ventiliranja i sušenja zidova. 
Poslovi su dalje nastavljani s postavljanjem krovne konstrukcije, a to su radili drugi majstori. Kasnije se stavljalo blato za tavanicu također od izmiješanog blata s pljevom. I ovaj posao je radila grupa od 10-12 ljudi. Najteže je bilo onom čovjeku koji je stajao na podiju na sredini, kome je dodavano blato a on je dalje ubacivao blato na tavan. 
Kad su završeni zidovi, oko kuće se pravila kosina širine oko pola metra uz zid s padom od zida da voda – kiša – ne vlaži zid. Bila je najčešće premazana vapnom.
U rupi iz koje je iskopana zemlja najčešće se gasilo vapno za dalje radove. Poslije završetka zidanja, mazanja zidova blatom i krečenja rupa je služila kao mjesto za odlaganje đubreta.
Dugo vremena je ovakav način građenja kuće bio najekonomičniji i koristila ga je sirotinja, jer se materijal za gradnju nije kupovao nego se koristila besplatna zemlja iz dvorišta. I pored svega, da je kuća načinjena od priručnog materijala – zemlje – koja nije plaćana, ovakve kuće uz redovito održavanje znale su trajati i do 100 pa i više godina. Danas ih ima malo sačuvanih.
Ljudevit Vujković Lamić