Arhiv tekstova

Mali svibanjski mozaik

Ove godine u našoj domovini, zahvaljujući različitim kalendarima, pravoslavni Uskrs pao je koncem travnja i neradni dani su se skoro spojili s drugim praznikom, međunarodnim Praznikom rada – 1. svibnjem. Školska djeca i roditelji imali su više od tjedan dana praznovanja iz različitih razloga. Na Paliću je majski uranak trajao četiri dana. Naši razni sindikati dosta mlako su obilježili ovaj praznik uz nekoliko tradicionalnih prosvjednih okupljanja. Četvrti dan svibnja nije bio praznik, ali smo se tog dana sjećali kada je u Ljubljani prije 39 godina umro Josip Broz Tito. Tog dana nekoliko tisuća ljudi iz raznih krajeva naše bivše zajedničke zemlje posjetilo je njegov grob u »Kući cvijeća« u Beogradu. Naravno, njegov lik i djelo i ovom prilikom je spominjan u raznim pozitivnim ili negativnim kontekstima. U Sloveniji, koja je bila najrazvijenija u njegovo doba, Ustavni sud te zemlje 2011. godine donio je odluku o zabrani korištenja Titovoga imena u nazivima gradskih trgova i ulica. Kod nas u Srbiji prevladava mišljenje, naročito poslije proglašenja četnika »antifašistima«, da je on sve radio na štetu Srba i Srbije. Neki su ga iz tih razloga prozvali »najvećim zločincem u povijesti«, spominjući Goli otok gdje su bili, po njima, zatočeni uglavnom Srbi i Crnogorci. Slušajući razne »novostvorene stručnjake« jedan je u njegovu obranu rekao da nije sve radio protiv Srba, ustvrdivši da je upravo on omogućio da Vojvodina postane i etnički srpska. Naime, između dva rata u Vojvodini, usprkos prvoj kolonizaciji (dobrovoljci), Srbi nisu bili većinski narod. To su postali tek nakon završetka Drugog svjetskog rata, jer je značajna njemačka manjina kolektivno kažnjena i zatvarani su u logore gdje su i umirali ili su deportirani (prognani) u Njemačku. Po kazivanju tadašnjeg visokog dužnosnika Komunističke partije Jugoslavije, Mađarima je bila namijenjena ista sudbina. U vrijeme Vojne uprave Mađari su protjerani iz Čuruga i okolnih naselja, a u drugim mjestima, prije ukidanja vojne uprave, bilo je i masovnih strijeljanja. Negdje su te masovne grobnice i danas vidljive. Kasnije se ova politika promijenila, i Mađari, poput subotičkih Hrvata, su regrutirani u NOV i nakon kratke ili nikakve obuke odvedeni su na Srijemski front, gdje su masovno ginuli. Mađari, skoro cijela Petőfi brigada kod Bolmana, a Hrvati VIII. Vojvođanska brigada kod Batine. Time su navodno djelomično okaljali svoje »grijehe«. Ipak, iza Tita je ostala jedna respektabilna država, koju su njegovi sljedbenici uspješno rasturili. 

Koliko ima Jasenovaca?

U nedjelju, 5. svibnja, predstavnici naše Republike i Republike Srpske, u mjestu Donja Gradina, položili su vijence na »još nepostojeći spomenik« žrtvama ustaških zločina. Vodeći ljudi su obećali skorašnju izgradnju odgovarajućeg spomenika. Pogledao sam na karti gdje se nalazi Donja Gradina. Ona se nalazi točno preko puta spomen kompleksa Jasenovac, odvaja ih samo Sava. Svojedobno kao sindikalci obišli smo i ovo mjesto tužnog sjećanja, remek djelo arhitekta Bogdana Bogdanovića, i sumnjam da će bilo koji novosagrađeni spomenik biti ravan njegovom djelu. Na žalost, u posljednje vrijeme službene komemoracije Republike Hrvatske neki osporavaju, iz prosvjeda ne sudjeluju u njima, štoviše optužuju Hrvatsku i za oživljavanje »ustaštva«. Mene strašno nerviraju ovakve vrste etiketiranja. Ja sam učio povijest za vrijeme J. B. Tita, kada su četnici bili označeni kao suradnici okupatora i zločinci. Sjetio sam se da je u Hrvatskoj, u Lici, osim partizanskog, postojao i snažan četnički pokret pod vodstom vojvode popa Momčila Đujića. Služeći se internetom, obnovio sam svoja znanja i došao do šokantnog saznanja: da je on kao suradnik Talijana, a potom Nijemaca, vršio zločine po Lici i stvorio je logor u mjestu Kosovo kod Knina, nazvan »srpski Jasenovac« u kojem je ubijao Srbe i Hrvate simpatizere partizana. Pri kraju rata prebačen je u Italiju, a potom u SAD. SFRJ ga je tražila kao ratnog zločinca, ali zbog hladnog rata i njegovog antikomunizma nije izručen. Na 600. godišnjici Kosovskog boja, Đujić je Vojislava Šešelja, budućeg rasturača SFRJ, proglasio vojvodom zavjetujući ga navodno »da očisti svete Srbske zemlje od Albanaca i Hrvata«. Ne znam je li ovo točno, ali vojvoda je dobrano izvodio taj plan, usprkos tome što mu je nakon udruživanja SPS-a i SRS-a ovu titulu oduzeo. Pitam se koji četnici su bili antifašisti i borili se protiv okupatora?

Šator i šator

Mali svibanjski mozaik moram dopuniti s još dva kamička. U velikom šatoru u Hrtkovcima, na dan Titove smrti, sada već osuđeni ratni zločinac (zbog poziva na protjerivanja Hrvata iz tog i drugih mjesta) održao je izbornu konferenciju svoje partije. Pitam se: je li to kontinuitet s četništvom ili njegovanje četničke tradicije? Ili pak svima prst u oko? 
U Beogradu je istog dana održana jedna druga »šatoraška manifestacija«. Oporbene partije podigle su šator u nekadašnjem parku Kraljevskog dvora i proglasili su to »slobodnom zonom«. Predsjednik Republike, dolazeći »na radno mjesto«, srdačno im je mahao rekavši u sebi: »vi samo logorujte, a ja radim svoje poslove«. Zamišljam, što bi sve mogao reći pokojni J. B. Tito gledajući s neba na današnje prilike u Srbiji?