Arhiv tekstova

To, što se Vojvodina dokazuje kao razvijeniji dio Srbije i time što u njoj rode slijeću rjeđe nego u drugim krajevima, kako već glasi do besvijesti izrabljena metafora, nije nikakva utjeha. Sve su starija panonska kućanstva i sve je manje djece u školskim klupama i to je stvarnost s kojom se sve više suočavamo. A, kad se tome pridodaju povremena više ili manje dragovoljna iseljenja i useljenja, kojih smo bili svjedoci prethodnih godina, onda je jasno da bijela kuga dodatno nagriza one koji su ionako najosjetljiviji, a obično su to oni malobrojniji. 

Ako je, dakle, za sveukupno građanstvo Vojvodine demografska depresija velika prijetnja za opstanak, onda je to za nacionalne manjine prijetnja i pol. Pokazatelji koji o tome govore sumorni su i obeshrabrujući. Za demografe i sociologe tema za analizu je podatak da broj djece, koja nastavu pohađaju na materinskom manjinskom jeziku brže opada od broja vršnjaka na srpskom jeziku. Drugim riječima, brže od trenda općeg pada nataliteta. Zašto je to tako i kako se taj proces može zaustaviti, mogao bi biti predmetom ozbiljnih istraživanja i planiranja. S naše strane, podsjećamo na taj problem.

Ovoga je tjedna nekoliko hrvatskih institucija sa sjedištem u Subotici i Somboru posjetio veleposlanik Republike Hrvatske u Beogradu Tonči Staničić. Iako je to boravak svojih među svojima, puno toga ukazuje na činjenicu da je za hrvatsku zajednicu u Srbiji i Crnoj Gori skrb matične države poticajna u svim oblicima – od konkretnog i materijalnog, do simboličkog. Ovo posljednje bilo je suština toga posjeta, ali u ovdašnjim uvjetima i to je od značaja. Jer, dok su sve ostale hrvatske autohtone manjine na ovaj ili onaj način osigurane u državama koje su članice Europske unije, ili će to postati u najskorije vrijeme, a za koje su standardi razvijenoga i kulturnog svijeta cilj koji nema cijenu, za ovdašnju hrvatsku autohtonu manjinu uspjeh je ako joj se makar samo i obeća, recimo, jedna TV emisija na državnoj televiziji u trajanju od dva puta po pola sata mjesečno. 

I upravo zbog toga ovdašnji Hrvati i njihove institucije, kada od domicilne države traže pozitivnu diskriminaciju, s punim pravom to očekuju i od matične domovine. Biti Hrvat u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj, pa čak i Rumunjskoj ili Makedoniji, nije kao biti isto to u Srbiji. Uz dužno poštovanje prema demokratski i građanski orijentiranoj Srbiji, koja je u manjini, ovdašnje je okruženje još uvijek u većini nenaklonjeno manjinama generalno, a unutar toga manjini svoga zapadnog susjeda posebno. I, dok je god tako, dotle će ovdje situacija zahtijevati poseban tretman, i simbolički i konkretno.