Arhiv tekstova
Povijest i mitovi
Svakog radnog dana ujutro na mađarskom TV kanalu Duna u trajanju od pola sata emitiraju se magazini na jezicima nacionalnih manjina koje su priznate u ovoj susjednoj zemlji. Rado gledam ove emisije (koje preuzima i RTV), jer nekako su raznovrsnije, bogatije od sličnih emisija na našim TV kanalima. Tako sam jednog jutra, gledajući nedjeljnu kroniku na srpskom jeziku Naš ekran, naletio na reportažu o srpskoj gimnaziji Nikola Tesla u Budimpešti, posvećenu maturantima u ovoj instituciji, u kojoj po njihovom kazivanju uče i djeca iz zemalja u okruženju. Pravljeni su i intervjui s takvim učenicima s pitanjima zašto su se upisali u ovu školu, što su im bila očekivanja i što namjeravaju nakon mature. Tako je jedan momak iz naše Vojvodine izjavio kako je »upisao ovu školu zbog povijesti koja ga interesira« i da u svojoj domovini Srbiji ne može učiti pravu povijest svoga naroda! Čudna i pomalo šokantna izjava od jednog mladog čovjeka. Počeo sam intenzivno razmišljati na ovu temu, jer i ja osjećam duboki jaz između svojih saznanja o povijesti i onog što se plasira u tiskanim medijima u Srbiji. Slavni rimski orator, pisac i filozof Ciceron rekao je: »Historija je svjedok vremena, svjetlost istine, život uspomena, učiteljica života, vjesnica starine«. Obično se koristi skraćenica: »Historia est magistra vitae (Historia je učiteljica života)«. Rekao je i: »Orator, osim pravnih, povijesnih znanja treba imati i znanje iz filozofije«. Odmah mi je pao na pamet jedan pravnik koji se razmeće znanjem historijske i propagira neku čudnu filozofiju, za koju je i osuđen u Haagu, koji i danas u parlametu »sije sjeme zla«. Slušajući njega i njemu slične čovjek ima dojam da je u našoj lijepoj domovini vrijeme stalo, to jest da se vratilo tridesetak godina unazad, a možda i više.
Početak pisanja povijesti
Nisam povjesničar, ali tijekom studija i kasnije na doškolovanju itekako sam došao u dodir s poviješću: povijest umjetnosti i arhitekture, razvoj gradova (urbanizam) itd., i neminovno sam došao u kontakt s poviješću tri naroda: Srba, Hrvata i Mađara. Pokušat ću prenijeti neke moje impresije na ovu temu. Prvi temeljni rad o historiji srpskog naroda napisao je jedan Čeh, profesor na Bečkom sveučilištu, Konstantin Jireček. Naravno, ovaj rad je pisan na njemačkom jeziku (Geschichte de Serbe) i prva knjiga objavljena je 1911. godine, a obuhvaćao je razdoblje do Maričke bitke (1371). Planirana druga knjiga trebala je biti završena godinom 1537., smrću posljednjeg despota Pavla Bakića. Neki dijelovi ovog rada pojavili su se na njemačkom sljedeće 1912. godine. Jirečekov rad odmah su prevodili njegovi učenici Vatroslav Jagić (poznati slavist i počasni član Mađarske akademije znanosti, izabran 1896.) i Jovan Radonjić. Akademik Radonjić (radio je na uvođenju »kritičke škole u srpskoj historijskoj znanosti«) tek je 1952. godine, dvije godine prije smrti, uspio objaviti svoj prijevod s dopunama i komentarima. Očito da novostvorena kraljevina Jugoslavija nije baš bila zainteresirana za srednjovijekovnu srpsku historiju. Još jedan Jirečekov učenik Vladimir Ćorović je također napisao svoju verziju Historija srpskog naroda, a u predgovoru ovoj knjizi piše: »Istorija treba da pokaže, koje su to unutrašnje vrednosti i kakve vrste su bile, što su uspele da nas održe kroz toliko vekova i kroz neverovatno teške krize. U knjizi nema nacionalnog samohvalisanja (podv. autor), ali ima nacionalne vere«. Ovo djelo je završio prije svoje pogibije (1941.). Ćorović je bio osuđen u procesu zbog Sarajevskog atentata, ali je kasnije pomilovan. Njegovo djelo tiskano je tek 1989. godine, a ja sam čitao rad koji je objavljen 1997. godine. Greška ovog rada, po meni, je da nigdje nema navoda izvora-fusnota, što ukazuje da nije baš slijedio primjer svog profesora Jirečeka, čije je djelo prepuno takvih navoda (njemačka škola), ali i danas je to zahtjev pisanja bilo kojeg znanstvenog rada, kao i navođenje korištene literature, što također nedostaje.
Život u mitovima
Trudio sam se ukazati na prve povjesničare koji su htjeli uvesti »kritički školu u srpskoj znanosti povijesti«, a čini mi se da u toj namjeri nisu bili baš uspješni. Svi oni su se školovali u Austro-Ugarskoj, našli su se u jednoj novoj državi, koja nije imala pripremljenu povijest nego samo želju za »ujedinjenjem« koju su kreirali Pobjednici. Tadašnji političari su shvatili da u različitoj povijesti pojedinih vodećih naroda postoje bitne razlike, ali i određene »rupe u kontinuitetu«. Najveći narod, srpski, »rupe u kontinuitetu« počeo je popunjavati mitovima. Dušanovo carstvo, Kosovski mit, mit o stalnoj žrtvi, mit da nikad »nismo napali druge« (osim Bugare itd.). Takvi mitovi su potrebni za jedinstvo u stalnoj borbi s »neprijateljima«. Mitska je i želja da Srbija (ponovno) postane vodeća država na Balkanu, vojno i privredno. Postoji element i samohvalisanja: mi smo dobri, ali neki nas prosto povijesno mrze. Situacija je slična kao prije sto dvadeset godina kada se stvarala država Srbija, a problemi su ostali isti – ponovo treba stvarati državu. Treba se suočiti sa samim sobom, prije svega kritički, kako su to radili prvi ozbiljni povjesničari. S mitova se treba vratiti u realni, suvremeni svijet.
