Arhiv tekstova

Uzgoj štetočina

Nekoliko lokalnih medija u posljednjih desetak-petnaestak dana na različite su se načine bavili pitanjima očuvanja i zaštite životnog okoliša: neki su se pozivali na službene podatke o porastu divljih deponija na teritoriju grada i prigradskih naselja; nekima su se javljali čitatelji, šaljući im fotografije svježe niklih odlagališta smeća, a neki su odlaskom na unaprijed zakazani »događaj« svjedočili tek rođenoj bestijalnosti kojoj se i sam sazivač novinara iznenadio. Kako se i naš tjednik u više navrata bavio ovim pitanjem, red je da prijeđemo i na detalje koji zaslužuju pozornost.
Primjera radi, čitatelji portala Subotica.com mogli su saznati da je na teritoriju grada evidentirano 10, a u prigradskim naseljima još 12 divljih deponija, za čije je saniranje samo prošle godine lokalna samouprava izdvojila 15 milijuna dinara! Na sajtu Slobodne Subotice nalazi se kratak tekst i fotografija novog odlagališta smeća u naselju Tokio (!), a na portalu Grad Subotica i zajednički prilog s TV Suboticom o tek uređenom izletištu Majdan, za što je Javno poduzeće Park Palić izdvojilo 800.000 dinara. Ono što je zajedničko svim navedenim tekstovima jest činjenica da lokalna samouprava, konkretno Javno komunalno poduzeće Čistoća i zelenilo, vodi bezuspješnu bitku s građanima koji imaju višak energije i manjak svijesti i savjesti, a što se manifestira u »ponavljanju aktivnosti«: kako divlje odlagalište smeća bude uređeno, tako ono koliko već sutra bude uneređeno, naravno s tendencijom širenja zagađenog prostora. Da nije tako, ne bismo (slikom) svjedočili o skladištenju otpada u naselju koje je od Gradske kuće udaljeno stotinjak metara niti bi ravnateljica JP-a Park Palić Márta Dobó, vidjevši pohabanu tek postavljenu novu kantu za smeće i tek ugaslu logorsku vatru, najavila mogućnost uvođenja kamera na izletište Majdan na Kelebiji.
Ključni problem u ovoj priči (uostalom, kao i u svim sličnim) jest uzrok koji dovodi do posljedica zbog kojih se većina pristojnog svijeta srami, a on je sadržan u jednostavnom zaključku: ova sredina, na čelu s lokalnom samupravom, godinama, desetljećima unazad njeguje praksu toleriranja štetočina. Godinama unazad svaki stanovnik Subotice svjedok je malih ili malo većih divljih deponija koji mu se polako šire do kućnoga praga, a da, osim negodovanja, kletvi i psovki na račun onoga tko to čini i onoga tko ga u tome ne sprječava, ništa konkretno i efikasno nije učinjeno. Na potencijalni upit a što bi se tu moglo učiniti, jednostavan odgovor prije nekoliko brojeva u Hrvatskoj riječi dao je predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Tavankut Tome Vojnić Mijatov – novčano kazniti počinitelje. Kada bi se ova metoda počela primjenjivati u praksi, rezultati bi vrlo brzo bili poznati. Ako bi se, pak, u pojedinim slučajevima ista radnja ponovila, uz nemalu novčanu kaznu valjalo bi razmisliti i o tome da počinitelj (ili više njih) bude primoran da zaprljani prostor sam dovede u čisto stanje. Slike uređenih prostora u Segedinu ili Osijeku (o Austriji, Njemačkoj ili nekim drugim uređenim zemljama da i ne govorimo) najbolja su potvrda da je takvo što vrlo jednostavno izvesti. Jer, niti onih prošlogodišnjih 15 milijuna dinara za saniranje divljih deponija nisu platili dužnosnici lokalne samouprave iz svog džepa. Taj iznos, mimo njihovog znanja i volje, plaćen je novcem građana koji bi sigurno više voljeli da je utrošen za neki čistiji posao.
Z. R.