Arhiv tekstova

Katedrale i kazališta

Najveća vijest prošlog tjedna, bar za mene, bio je požar u katedrali Notre Dam u Parizu. Gledajući u ponoć prve izravne snimke vatre koja je plamtjela oko kupole i malog tornja iznad nje mislio sam: »to je samo manji požar koji će vatrogasci brzo ugasiti!« i prepustio sam se snovima. Sutra ujutru, vidjevši snimke nakon gašenja požara i slušajući komentare »uništena je svjetska baština, simbol katoličanstva itd.« upitao sam se kako su Francuzi sebi to dozvolili, gdje su bili vatrogasci itd. Danas, desetak dana kasnije, saznali smo i neke bizarne detalje. Alarm za signal požara oglasio se prvi put kada su vjernici bili na večernjoj misi. Zaduženi za ovakve prilike bez provjere ocijenili su da je signal lažan i nisu reagirali. Kada se drugi put oglasio alarm, jedan čovjek je otišao pogledati o čemu se radi, požar nije primijetio, ali je za svaki slučaj pozvao vatrogasce koji se, po svemu sudeći, nisu mnogo žurili. Kad su stigli, kupola iznad poprečnog broda bila je u plamenu. Do jutra pao je toranj, kupola se urušila i izgorjela je kompletna drvena krovna konstrukcija. Pošto se radilo o 770 godina staroj kamenoj konstrukciji (građenoj od 1163. do 1249.) nekoliko dana strahovalo se da je možda i ona oštećena. Sada javljalju da nema problema. No, nisam potpuno siguran u tu vijest. Ona je po meni objavljena da bi se umirila javnost zemlje i svijeta. Ova katedrala zapravo nikad nije bila završena, jer su dva zvonika na pročelju ostala bez »glave«. Graditelji su se plašili, pošto je ona podignuta na jednom otoku i na močvarnom terenu, da tlo neće izdržati veliki pritisak potpuno završenih tornjeva i jednostavno su odustali od završetka. Katedrala je građena u zapadnom stilu, osnova joj je latinski križ. Zato ima mali poprečni brod i na ukrštanju brodova dobijeni veliki prazan prostor je zasvođen i iznad svoda je podignut jedan mali toranj. Upravo ovaj »konstrukcijski najdelikatniji« dio crkve se urušio. Iz literature znamo da se nekoliko gotskih crkvi tijekom gradnje srušilo i bilo ih je potrebno nanovo graditi. Naravno, u to doba nije postojao statički proračun, graditelji su se rukovodili nekim instinktom. Zato su pravili makete u manjim razmjerama iz dva razloga: da isprobaju sigurnost buduće konstrukcije i da moćnicima vladarima i investitorima pokažu kako će izgledati buduća građevina. 

Talijini hramovi 

Naravno, tijekom studija bavili smo se raznim svetilištima, hramovima i crkvama. Tijekom mojih putovanja ušao sam u svaku u koji je bio omogućen ulaz. Među njima svakako najveća je bila crkva Sv. Petra u Vatikanu, ogromnih dimenzija, a ja sam se neugodno osjećao u tom prostoru. Postoji objašnjenje da su ove ogromne crkve podignute da slave Božju veličinu i da se da do znanja koliko smo mi ljudi sitni i ništavni. Drugo objašnjenje je da ove megalomanske zgrade služe da pokažu moć same Crkve ili pojedinih vladara. Moram iskreno priznati da nikakvo ushićenje u ovim velikim crkvama nisam doživio, jedino sam se divio znanju graditelja. Veće ushićenje sam osjetio ušavši npr. u crkvicu Lazarica (građena 1380.) ili drugih »čovjekomjernih« hramova. Kao graditelj, svjestan sam tragedije Pariza, Francuske, ali iskreno ne osjećam veliki »potres«. Mene je više šokiralo namjerno rušenje simbola našeg grada – Kazališta. Objasnit ću kratko: ako su hramovi različitih konfesija simboli vjere, za mene je kazalište, teatar ili pozorište sveopći simbol kulture. Kad god sam išao gledati neku predstavu u bilo kojem kazalištu u nekoliko gradova, osjećao sam neko ushićenje, očekujući neki novi duhovni doživljalj (naravno, nije uvijek baš tako bilo). Ako danas odem u naše »Kazalište«, adaptiranu kino dvoranu, nemam uopće taj nekadašnji doživljalj. Idem utoliti nekadašnju želju za kazalištem, jer ovaj Talijin hram više nije nikakvo svetilište, usprkos trudu glumaca. Dopada mi se kazalište u kome gledatelj i glumac imaju relativno bliski kontakt. Zato sam projekt našeg kazališta smatrao promašenim, megalomanskim.

Sličnosti i razlike

Predsjednik Francuske obećao je naciji da će katedrala Notre Dam biti obnovljena za pet godina. Mnogi stručnjaci sumnjaju u taj rok (među njima sam i ja) iz prostog razloga što iz iskustva znam(o) što znači graditi, obnoviti ili rekonstruirati jednu poveću povijesnu građevinu. Nažalost, najefikasniji period građenja novog subotičkog Narodnog kazališta bio je njegovo rušenje, to rušenje bilo je temeljitije od bombardiranja. U tom razdoblju sada već pokojni političar, nama nevjernim tomama, obećao je novu zgradu u roku od četiri godine. U doba kampanje za novo kazalište tadašnjeg premijera svita političara je vodala po zgradi, pokazujući kako krov prokišnjava, kako je sve propalo i treba zgradu porušiti. I tu ima sličnosti s Francuzima. Sudeći po snimkama skele oko izgorjelog dijela hrama, i tamo su vršeni neki rekonstrukcijski radovi. Požar je upravo ovdje i počeo, pa postoji tumačenje da je to slučajnost. Recimo, naši projektanti zaboravili su nam pokazati maketu budućeg kazališta. Fizička propast našeg kazališta bila je rezultat dugogodišnje svjesne nebrige odgovornih, ne slučajnost i megalomanski projekt. To je to zbog čega često bjesnim. No, zasad sam vrlo radoznao tko će prvo završiti radove: naša država ili Francuska? Bojim se da će Francuzi pobijediti.