Arhiv tekstova

Zabranjeno temeljem tri zakona

Tijekom ožujka i prve polovice travnja polja u Vojvodini gore. Naviknuti smo na prizore spaljenih trstika, parloga, livada, napuštenih kopova, smetlišta, praktički svih prostora gdje ima prošlogodišnje suhe vegetacije. Naviknuti smo, također, na vatru, pepeo, dim. Nije ih teško primijetiti, a neki od nas su se možda i okušali u pripali vatre, »na opću korist«. 
Zašto ljudi pale (ili: zašto palimo) vatru u prirodi? Ovdje, naravno, izuzimamo roštiljanje, paprikaše i druge gastronomske užitke na zraku za koje je vatra neophodna. Na njivama, prije proljetnoga oranja (ako ima za njim potrebe), jednostavno je lakše imati manje biomase na površini, koju je potrebno zaorati, ili je makar bolje imati biomasu u obliku pepela. Slična je situacija i prije jesensko-zimskoga oranja, naravno, ukoliko za to preostane vremena i ako su ostaci vegetacije (uglavnom na kukuruzištima) dovoljno suhi. Računica je dovoljno jasna: ukoliko se kukuruzišta oru uz svu biomasu koja preostane nakon branja, za to je potrebno potrošiti znatno više goriva, jer je potrebna i veća snaga stroja. 
Proljetna paljenja

Proljetna paljenja su sasvim drugačija i za njih je razumsko opravdanje teško naći. Najviše se pale mjesta obrasla trskom i šaši, pokraj kanala, mrtvaja, na ribnjacima, naplavinama pokraj naših rijeka i rječica. Takvih mjesta još uvijek ima puno, ponajviše u zapadnoj Bačkoj. Oni koji se bave eksploatiranjem trske za potrebe njezine prerade tvrde da je trsku lakše sjeći (tijekom zime) ako se odstrane iz nje primjese prošlogodišnjih stabljika. Tada je ona kvalitetnija, te se iz tog razloga ono što nije moglo biti posječeno tijekom zime spali tijekom proljeća. No, čak i tršćaci u kojima se trska ne siječe, jer su, primjerice, u zaštićenim područjima, jednostavno nestanu u proljetnom plamenu. Najgori je primjer Petrovaradinski rit, odmah pokraj svetišta Gospe Tekijske, koji je dio rezervata prirode. On je u proteklim desetljećima izgarao svake godine, posljednji put prije nekoliko dana, uz veliko uznemirenje sablažnjenih Novosađana, koji nisu znali zašto su njihov grad i cijela okolica danima bili pokriveni dimom, a dvorišta Petrovaradinaca i Karlovčana velikim, ne potpuno sagorjelim ostacima barskih biljaka.
To možda ne bi bio problem da je paljenje kontrolirano. Nekada, kada priroda nije bila toliko uzurpirana ostacima ljudskih pothvata kao što je danas, a kada je u Vojvodini stepa, livada i tršćaka bilo mnogo više, požari nastali iz prirodnih izvora vatre (gromovi) su također postojali. Zahvaljujući njima, prostori ne obrastaju u žbunje i drveće, što bi se, inače, dogodilo po prirodnome slijedu stvari. 

Kontrolirana paljenja

Kontrolirano paljenje može se osigurati samo ako su na mjestu paljenja vatrogasne službe i dovoljno ljudi koji mjesto paljenja zaista mogu nadgledati. Ostala paljenja su ne samo nekontrolirana, nego i zakonski zabranjena, i to temeljem tri zakona: Zakona o zaštiti od požara, Zakona o divljači i lovstvu i Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Ona su predmet prekršajne, pa čak i kaznene odgovornosti. 
Nekontrolirana vatra u slobodnoj prirodi (ogromna većina požara, po podacima vatrogasnih službi, su u Vojvodini na otvorenim prostorima), može imati i imala je u našim krajevima brojne posljedice. Počnimo od lakših. Tršćaci, parlozi, utrine i livade pribježišta su živoga svijeta: mnogobrojnih sisavaca, malih i velikih ptica, te posebice mnogobrojnih beskralježnjaka, poznatih i nepoznatih. Ona su pravi otoci u poljoprivrednome okruženju, gdje ove životinje za sebe više ne pronalaze mjesta. Kada se sakriju u trsku i parlog, lakše izbjegnu predatore. No, kada trske i parloga nema, teško se prilagode na prostore koji im jedostavno ne odgovaraju. I to sve kada izbjegnu vatru, što se dogodi rijetko. Ukoliko je tlak zraka visok, dim paljevina širi se u širokoj fronti i pada (i) na naselja i putove i drugu infrastrukturu. U listopadu 2018. gusta dimna zavesa prekrila je auto-cestu kod Kragujevca, a u tada nastalom lančanom sudaru poginula je jedna osoba. Takve stvari su se događale i ranije. Broj objekata koje su vatre iz prirode progutale vrlo je velik, a broj kažnjenih za paljenje suhe vegetacije simbolički je minimalan. 
Sredinom ožujka Dobrovoljno vatrogasno društvo iz Berega pohvalilo se na društvenim mrežama uspješno ugašenim požarom na rubu sela. Odgovorile su im ubrzo kolege iz Lemeša, umorne od svekonoćnih intervencija, no mnogo više razočarane što teško mogu, uz ljude i opremu koju imaju, ugasiti sve požare na otvorenome oko sela. Mentalitetska je poteškoća ljudi našega podneblja, čini se, razumjeti da se ovdje radi o vrlo ozbiljnome problemu. Sretao sam se više puta s proljetnim paliteljima i nikada nisam primijetio tragove svijesti da se radi o nečemu što može biti vrlo opasno – čak suprotno: oni su uvjereni da pomažu općem dobru, da naše okružje bude ljepše i plemenitije. Piromanija je, dakle, ozbiljno zahvatila dubine naše svakodnevice, i nije predvidivo dokle nas komformitet  zanemarivanja njezinih posljedica može dovesti. Patetično bi bilo prijetiti kaznama, jer su vrlo visoke a skoro nikada se ne izriču za ova djela (uvijek ih učine nepoznate osobe). Sasvim razumno je, pak, dvaput razmisliti prije no što odlučimo družiti se s vatrom, tim poslovičnim »dobrim slugom a zlim gospodarom«.
Marko Tucakov