Arhiv tekstova

Nisam koji jesam

Peta je premijera na Shakespeare festu, krajem srpnja 1986., na stanovit način predstavljala sažetak prethodne četiri, ali i nagovještaj narednih, premda to i nije važno, ma koliko je bitno. Redateljica Kaća Čelan, dramaturginja Isidora Bjelica i Senja Tanović, koja je priredila izbor glazbe, pripremile su čudesnu, nesvakidašnju predstavu koristeći se kratkim, poticajnim tekstom Jorge Luisa Borgesa o Shakespeareu pod nazivom: Everything and nothing. Scensko ostvarenje nastalo na ovom tragu najprije bi se moglo svrstati između ogleda i istraživanja. Tijekom jednoipolsatnog događanja gledatelju je omogućeno da prodre kroz prostor i vrijeme i da dospije do svoje moguće rekonstrukcije intimnog i stvaralačkog svijeta Shakespeareova. Naravno, nije samo to cilj teme. Everything and nothing je mnogo više od puke pričice i usputne meditacije. Čelanova sve vrijeme nastoji odvesti nas u sam epicentar one ogromne promjene raspoloženja koju je tijekom dvadesetogodišnjeg stvaralačkog razdoblja morao proživljavati Shakespeare: od vedrine, srdačnosti i smijeha, preko osjećanja sumornosti, sjete i strepnje, do nepodnošljivog užasa i očajanja. 
Propuštajući kroz sebe uvijek neku drugu osobnost, poprimajući osobine svih, Shakespeare se, konačno i neopozivo zgadio nad svima, sklanjajući se u ravnodušnost, zamoren mnoštvom likova i njihovih sudbina. Prestao je pisati, okrenuo se od kazališta i povukao na svoje imanje u Stratfordu, gdje živi povučeno, povremeno prima prijatelje i samo je za njih, u rijetkim prilikama, pjesnik, pomalo pije i lihvari, a jednog dana suhim i nimalo književnim jezikom diktira oporuku, dok iščekuje Staru Dobru Smrt. »Nisam koji jesam«, veli Jago. U njemu je Shakespeare, također, ostavio nešto od sebe, i u njega je skrio dio svojih trauma, kao uostalom i u tolike još likove iz trideset šest drama što ih je napisao, mimo 154 soneta i dvije velike poeme: Veneru i Adonisa i Otmicu Lukrecija. 
Borgesovu nevjerojatnu sposobnost sažimanja Kaća Čelan je pretočila u pokret i igru, oslobađajući nesvakidašnji asocijativni naboj i sprege. U svemu tome glazba je važan sastojak, neka vrsta pra-juhe iz koje se rađa scenska misao, da bi se u nju vratila, otvorena za sve životne mogućnosti, likove i situacije, baš poput majstorstva što ga zovemo Shakespeareov univerzum. Dosljedno se kloneći iskušenja da do-sanja više no što je Shakespeare umio, redateljica nam je omogućila da s predstave odemo bogatiji za pregršt pitanja, preoblikovanih u odlična scenska rješenja, za koja, uz glazbu, koristi još i slajd i film. Glumci su joj u svemu svesrdno pomogli, pokretnom igrom pa i riječju koja se u ovoj predstavi rijetko koristi, a kada se i izgovara, na engleskom ili na mađarskom jeziku, uglavnom je u funkciji fona. Lišavajući prosječnog gledatelja mogućnosti smislene verbalne komunikacije, Čelanova nas je još jednom podsjetila na istrošenost riječi, ispisujući tjelesnim znakovima stara i nova značenja ovoga zamornoga ali još uvijek uzbudljivoga svijeta, kojega kao da bi trebalo već malo prodrmati. 
Glumačka ekipa bila je brojna i s uspjehom je izvršavala scenske zadaće: Miroslav Mandić, Ivan Đoševski, Ana Kostovska, Dejvid Gothard, Ljupčo Bresliski, Ema Doro, János Albert, Frigyes Kovács, Ferenc Árok, István Bicskei, Tibor Vajda, Péter Szél, Tibor Sebestyén, Imre Takács, Suzana Vuković, Neđo Osman, Miroslav Medić i djeca Mihajlo Popov, Danijela Oberknežev i Dušan Uzelac. Kostimografkinja je bila Branka Adžić-Ursulov. Slajdove je izradio Zoran Lešić, film Boro Drašković, a glazbenik je bio Lajos Lakatos [SN, VIII., 1986].