Arhiv tekstova

Spoznati sebe i upoznati druge

Ova fotografija je snimljena u Sonti 1917. u jeku Prvoga svjetskoga rata. Na njoj je obitelj Pavla Nimaka nadimkom Kleca. Supruga Ivka (r. Mihaljev, Ristina 1886. – 1969.), kći Marica (1914. – 1993.) i sin Ivan (1908. – 1986.). Ivka je odlučila ovjekovječiti sebe sa svojom djecom jer je budućnost bila neizvjesna. Njezin mladi suprug Pava je mobiliziran i upućen na ratište. Tada se nije dalo naslutiti da se nikada više neće ni vratiti svojoj obitelji. Nakon rata, kada se počelo razaznavati tko je gdje i je li živ ili nije, o njezinom suprugu se ništa nije znalo. Pisma su prestala dolaziti i nakon niza godina je stiglo izvješće da je poginuo na fronti u Rusiji.
Ivka je u svečanoj nošnji za udane žene. Sve je na njoj i djeci rukom rađeno, osim Ivine košulje. Ona nosi kapicu, pokrivalo za glavu koja se u Sonti nosila svakodnevno, a skidala se samo na večer pred spavanje. Oko vrata je svileni rubac, žalinka. Na njoj je broš na kome je obično bio oslikan vjerski motiv. Košulja je plećak, a pripasala je pregaču koja se u Sonti zove bošča. Izatkana je od prave vune u raznim bojama. Ispod vire ekleraji, čipke na skutama, odnosno na podsuknji i tako saznajemo da je Ivka bila iroškinja, tj. odijevala se po modi. Kćer Marica nosi najsvečaniju sonćansku nošnju pulanku s pripadajućom pregačom na plantike. Iva nosi široke, uroljane, svečane gaće s čipkom i plišani prsluk sa zlatnim pucetima. Slamnati šešir je znak izvjesnog prestiža. Sva tri elementa pripadaju narodnoj nošnji, a košulja je iskorak aktualne mode. Šokci u Sonti su se u to vrijeme najbolje osjećali idući bosonogi, pa su se tako i naslikali.
Ovo dvoje djece Ivka je povela u novi brak u kojemu je zatekla također dvoje djece i stekla još troje. Ivka je bila vrlo visprena žena, inteligentna i snalažljiva. Znala je slušati ljude i prikupljati nova znanja, bilo da se radilo o molitvama, poslovima, vještinama ili liječenju. Sva saznanja je prenijela na svoju djecu.
Ivan je već kao dijete uz majku prisustvovao namještanju iščašenih zglobova. Ta vještina ga je tijekom života sve više privlačila. Učio je od matere koja je imala strpljenja u poučavanju. Anatomija čovjeka kao i životinja ga je veoma zanimala. Služio se tada dostupnim udžbenicima i pod budnim okom svoje majke postao je pravi stručnjak u ovoj vještini. Bio je poznat u Sonti ali i u široj okolici, te su k njemu pristizali unesrećeni i vlakom i zapregom. Ovom vještinom Ivan se bavio do starosti sve dok mu nije ponestalo snage za namještanje kostiju.
Mala Marica je također vjerno slijedila svoju majku i stekla razne vještine. Kao odrasla i vremešna žena liječila je ljude i životinje od temperature, groznice, kašlja, lišajeva i drugih kožnih bolesti. U svojim seansama se služila molitvom i malo većom iglom. Iglom je kružila, moleći se, iznad oboljeloga i pri kraju molitve bi kobajagi ubola u sred rane ili oboljeloga dijela tijela. U tadašnje vrijeme je to bilo vrlo začuđujuće, a mi danas znamo da je vjerojatno bila u pitanju bioenergija koju je Marica prepoznala u sebi uz pomoć svoje majke. Istinite priče su kružile selom, pa je Marica uvijek priskakala u pomoć oboljelima. Zanimljiva je priča kako su joj iz grada došli u goste visoko obrazovani bračni par s bolesnim djetetom. Dijete je imalo visoku temperaturu, buncalo je, neprekidno plakalo i nije moglo gutati. Uzela je dijete u naručaj i odnela kod svoje prijateljice koja se znala nositi s dječjim bolestima. Zajedno su konstatirale da se radi o zagnojenim krajnicima. Oprale su rakijom drvenu kuhaču i drškom pritisle jedan, pa drugi dječji krajnik. Potekla je krv i gnoj, ali dijete je po dolasku kod roditelja zatražilo juhicu.Temperatura se snizila na zadovoljavajuću razinu. Još nekoliko dana se Marica molila nad djetetom i ono je sasvim ozdravilo. Roditelji su ostali zabezeknuti i još i danas pričaju o tome. Pored mnogih sličnih Maricinih izlječenja, također je zanimljivo kako je izliječila susjedove svinje koje su imale šugu. Dolazio je veterinar i liječio ih nekoliko dana. Svinjama je bivalo sve gore. Međusobno su se ujedale i krv je procurila. Marica je slučajno saznala za to. Prišla je svinjcu i svojom već dobro uigranom tehnikom umirila svinje. Tu noć su susjedi mirno spavali, jer su se životinje umirile. Marica je dolazila još tri puta, uvijek u ime Oca, Sina i Duha svetoga. Šuga je nestala kao rukom odnesena. 
Marica nije uspjela prenijeti svoju umješnost nikome. Za života je nesebično dijelila svoje znanje. Bila je osoba hvale vrijedna. Pobožna, radišna i skromna baš kao mati i brat. Oboje su svoje usluge radili besplatno, kako su kazivali mještani, Bogu na slavu, unesrećenima na blagodat, a sebi na diku.
Ruža Silađev