Arhiv tekstova

Udio vlasti u nesavršenoj stvarnosti

U predstavi Julije Cezar, koja je na palićkom Shakespeare-festu premijerno prikazana sredinom srpnja 1986. godine, postavljeno je jedno od temeljnih pitanja čovjekova opstanka. Može li se sreća graditi na vlasti? Njezinu obnašanju i posjedovanju? Među mnogim tražiteljima odgovora, tijekom deset tisuća godina duge, pisane povijesti čovječanstva, bio je i Toma Akvinski: sva bića teže biti slična Bogu, ukoliko im je on konačna svrha i iskonsko ishodište. Čini se da su Bogu najsličniji ljudi na vlasti zbog sličnosti moći. Za razliku od ovog kršćanskog mislioca, Shakespeare je zapažao i druge, bitne stvari. Primjerice, da je vlast, od vremena na vrijeme, krajnje nesavršeni oblik stvarnosti i kada je njen utjecaj dominantan. Stoga joj najveća prijetnja dolazi upravo od onih nad kojima bi se htjela rasprostrti. 
Julije Cezar ubijen je u času kada poseže za krunom, pokušavajući se ispeti iznad svih, na najviše mjesto na kojem ni s kim ne bi morao dijeliti vlast. Velikog vojskovođu, stratega i lukavog taktičara, zavjerenici međutim ubijaju ne trepnuvši, nakon što su trijezne glave procijenile da će biti isključeni iz distribucije vlasti, te da će im radi toga jamačno biti ugrožen ne samo status i javni ugled već mnogo više osobna sloboda. Čim su s tom stvari bili načisto, mašili su se barjaka općeg dobra i snažno mašući njime još snažnije su boli Cezara. Kako ljudska sorta, zapravo, nikada nije bila naivna, nikoga nije začudilo kada su se na uzvišenim ciljevima zavjerenika pojavile prve pukotine, iza kojih se ukazalo naličje njihovog slobodarstva. 
Razumije se, to se dogodilo tek kada su se ideolozi tiranoubojstva i sami stali ispinjati duž vrtoglave vrteške vlasti, neizbježno postajući naskoro i oni žrtve razdora i rasula, što ih sve skupa odvodi u poraz i smrt. Raznovrsnost zapažanja o prirodi vlasti, sadržanih u Shakespearovu djelu, dramaturg András Forgács i redatelj Janez Pipan u znatnoj su mjeri reducirali na pojednostavljene scenske znake, koji onda izravno komuniciraju s aktualnim političkim folklorom. Tako su na djelu obogotvorene veličine, lideri od prvog do trećeg reda, i svi se uzdižu i padaju, jedni drugom dolazeći glave. Intelektualci se preobražavaju u zločince, ostavljajući iza sebe podjele i raskole, zapjenjene pristalice, pendreke i kožne mantije i bezbroj umorenih sa svake strane. 
Cezar izlazi iz mercedesa, Kasije iz jeepa, a Brut rješava svoju kolebljivost grabeći pištolj, narod oblači vojničke odore, razne, i naoružava se, slijedi jaka doza pirotehnike od koje gledateljstvu zveče uši, kao da su na kakvu strelištu, nedajbože čega gorega. Na kraju Marko Antonije, Cezarov obožavatelj, sljedbenik i uglavnom, autsajder, čita saopćenje trijumvirata koji je preuzeo vlast, zavodeći red, itd., itd. U ovom političkom spektaklu prilično su bila vidljiva nedorađena mjesta, uz nesigurnost, zamuckivanje i traženja po prostoru Velike terase. 
Ništa strašno, premda bi gledalište vjerojatno dobilo više da je ostvarena uvjerljivija povezanost svih sudionika u predstavi. Glumački su je iznijeli Frigyes Kovács (Brut), Ferenc Árok (Kasije), Miklós Korica (Marko Antonije), Albert János (Cesar), István Bicskei (Kaska), Sándor Medve (Oktavije Cezar). Još je važnije što je Janez Pipan ponudio dosta jasan predložak za razmišljanje. Naime, sredinom XIX. stoljeća Bakunjin je napisao da je država najflagrantnija, najciničnija i najpotpunija negacija humaniteta. Zato Pipan nije ni pokušao otvoriti pitanje je li država potrebna već nas samo podsjetiti da su se civilizacijski stereotipi na kojima počiva opasno istrošili i da je nužno tragati za novim rješenjima, ukoliko smo namjerni opstati. Bog je već odavno umro, ili je ubijen, svejedno. Za njim će, izgleda, i država. Preostaje još samo čovjeku suočiti se, konačno, sa sobom samim [M. M., SN,  VII. 1986.].