Arhiv tekstova

Ispred svog vremena

Ove godine, točnije jučer, 14. ožujka, navršilo se 125 godina od rođenja čuvenog pripovjedača, publicista, glazbenika i jezikoslovca Josipa Andrića (1894. – 1967.). Rođen je 1894. u Bukinu kao sin Josipa i Eve, rođene Fábry. Mađarsku pučku školu pohađao je u Bukinu 1900. – 1901., hrvatsku u Moroviću 1901. – 1905., a gimnaziju u Slavonskoj Požegi, koju je završio 1913. Još u ovom uzrastu njegov svestran duh dolazi do jasnog izražaja. Tako je u Slavonskoj Požegi usporedno s gimnazijom privatno učio glazbu. Uređivao je i periodične publikacije Slavonac i Jeka od 1909. do 1913. Obrazovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je studirao pravo na Pravnom fakultetu 1913. – 1917. Ondje je 1920. doktorirao temeljem rigoroza. Budući da mu nije bilo dosta znanja i iskustva, istodobno sa studijem prava, studirao je glazbu i trgovinu u Pragu 1914. – 1916., skolastičke filozofije u Innsbrucku 1917. – 1918. U Zagrebu je uređivao studentski list Luč 1914. – 1917.

Urednička karijera

Stekavši ovako zavidno obrazovanje, ušao je lako u kulturne tokove Hrvatske. Od 1919. do 1927. uređivao je zagrebački tjednik Seljačke novine i pisao glazbene kritike u dnevniku Narodna politika. Od 1921. do 1946. je bio urednik katoličke izdavačke kuće Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima u Zagrebu, koja je bačke Bunjevce i Šokce obogaćivala za vrijedna praktička izdanja. U ovoj nakladničkoj kući je radio i nakon njenog preimenovanja u Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, sve do umirovljenja 1954. 
Bio je pokretač i urednik nekoliko katoličkih glasila, zbornika i kalendara: Mladost, Naša Gospa Lurdska, Obitelj, Jeronimsko svjetlo, Tatre, Katolički kalendar, Danica itd. Uredio je više od 500 knjiga objavljenih u edicijama: Jeronimska pučka knjižnica 1923. – 1929., Knjižnica pučke pozornice 1926. – 1941., Knjižnica dobrih romana 1926. – 1945., Knjižnica dobre djece 1929. i Knjižnica katoličkih pjesnika 1939. – 1941.

Javni djelatnik

Širokog i svestranog duha, Andrić se istaknuo i na polju javnog rada. Bio je član mnogih kulturnih društava i ustanova. Zajedno sa svojim suradnicima iz Bačke osnovao je Društvo bačkih Hrvata u Zagrebu, čiji je bio predsjednik. Društvo je djelovalo od 1940. do 1945., okupljajući bunjevačko-šokačke intelektualce iz Bačke koji su se pod različitim okolnostima zadesili u Hrvatskoj. Organizirao je ili sudjelovao (na) nekoliko vjerskih i kulturnih manifestacija, od kojih vrijedi izdvojiti hodočašće Hrvata u Svetu Zemlju (o čemu je 1937. snimljen fim), podizanje oltara bl. Nikoli Taveliću u Jeruzalemu, izložbu hrvatskog katoličkog tiska na Svjetskoj izložbi katoličkog tiska u Vatikanu (1936.). 

Književnik, publicist, prevoditelj

Premda je stalno bio zauzet studijama i poslom, ipak je nalazio vremena i za književnost. Prvu pjesmu pod naslovom Zavičajnoj rijeci objavio je u Slavoncu 1909. Zagledan još kao gimnazijalac u velike uzore, pisao je dramolete o čuvenim hrvatskim i njemačkim književnicima: Vatroslavu Lisinskom, Franzu Josephu Haydnu i Petru Preradoviću. Popis periodičnih publikacija kojima je pridonosio člancima različite tematike je impozantan: Luč, Krijes, Mitrovački glasnik, Hrvatska prosvjeta, Seljački kalendar, Seljačke novine, Danica, Težačke novine, Mladost, Narodna sloboda, Katolički list, Zadrugar, Nedjelja, Kalendar sv. Franje, Selo i grad, Obitelj, Razgovor ugodni, Svijet, Hrvatska straža, Klasje naših ravni, Hrvatski orač, Naša domovina, Subotičke novine, Subotička Danica, Nova Hrvatska i Zabavnik.
Na književno-recepcijskom polju, Andrić je stalno bio u pokretu, neumorno tragajući za novim izvorima znanja i inspiracije. U toj potrazi otkrio je niz vrijednih čeških, francuskih, njemačkih i drugih književnika. Želeći da i njegovi sunarodnjaci osjete čar njihovih djela, prevodio ih je na hrvatski. Prevođenje je išlo i u obratnom smjeru. Prepoznat kao vrijedan književnik i glazbenik, Andrić je prevođen na češki i slovački. Kao rezultat njegovog interesiranja za kulturno-političke prilike Slovaka nastale su knjige: Ustav Slovačke Republike i ustavne borbe slovačkog naroda (Sl. Požega, 1940), Slovačka slovnica (Zagreb, 1942) i Slovačka glazba (Zagreb, 1944).

Omaž zavičaju

Premda su ga studije i posao odnijeli daleko od zavičaja, nikada ga nije zaboravio nego mu se vraćao kroz poeziju, glazbu, te javni i kulturni rad. Ljubav prema zavičaju i narodnoj kulturi opaža se u više njegovih kompozicija, od kojih se ističe opera Dužijanca. Ovo glazbeno-scensko djelo Andrić je napisao prema vlastitu liberetu. Prvi puta je izvedena u Subotici 29. travnja 1953., a premijera u Hrvatskoj održana je u Osijeku 29. listopada 1994. 
Doprinos Josipa Andrića na polju kulture vojvođanskih Hrvata je neizmjeran. Ako se ima u vidu da su bunjevačko-šokački intelektualci iz Bačke i Baranje u svom nastojanju da svoju kulturu i ostala polja vlastitosti podignu na viši stupanj nailazili na institucijske zapreke, kako u Austro-Ugarskoj, tako i u Kraljevini SHS-Jugoslaviji, onda će nam postati jasno koliko je značajan Andrićev opus. Naime, on predstavlja neiscrpni materijal za razna društvena i kulturološka istraživanja. To najbolje dokazuje činjenica da je nakon Andrićeve smrti (7. prosinca 1967.) u Baču 30. kolovoza 1969. održan simpozij posvećen njegovom liku i djelu. Na temelju svih svojih zasluga na polju kulture i javnog rada ušao je u Hrvatski biografski leksikon: A-Bi (Zagreb, 1983.) i Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (Subotica, 2008.). Poslije svega iznesenog nameće se zaključak da je Andrić bio stvaralac ispred svog vremena.
Vladimir Nimčević