Arhiv tekstova

Arogancija namjesto argumenata

U prirodi većine ljudi je da radije prihvaćaju pohvale nego li kritike na svoj račun, pa makar prve bile i lažne, a druge dobronamjerne. Znaju to i podređeni: zbog prvih im se u perspektivi otvaraju vrata i za ostvarivanje vlastite koristi, zbog drugih se ona uglavnom zatvaraju. Kada je, pak, riječ o radu bilo kog parlamentarnog tijela, uloge su u načelu unaprijed i podijeljene tako da se od oporbe očekuje kritika vlasti, a od pozicije da ih argumentima pobija. Da, tako to pojednostavljeno zvuči u teoriji.
U praksi, međutim, pokazala je to i posljednja sjednica Skupštine grada (održana prošlog utorka, 26. veljače), stvari izgledaju ponešto drugačije i podsjećaju na vrijeme iz 2000. kada je u lokalnom parlamentu bila većina od 59 vijećnika iz redova DOS-a i 8 šutljivih i prestrašenih iz tada svježe pobijeđenih Miloševićevih snaga. Pokazala je (i) posljednja sjednica Skupštine grada što se zbiva kada brojčana snaga i moć nadvlada razum i prepusti se emocijama namjesto elaboriranju argumenata. Jedan od najboljih primjera za to svakako je dvostruki istup vijećnika Srpske napredne stranke (SNS) Stevana Bakića na temu prosvjeda koji nešto više od mjesec dana traju u Subotici u kojima je građanima jasno stavio do znanja da ih se prati, snima, o njima vodi evidencija i sve što već pripada u djelokrug rada policijskih službi, ne objasnivši pritom s kojim pravom, za čije potrebe i s kakvim namjerama to on (po vlastitom priznanju u drugom nastupu) radi. Primjer ogoljene bahatosti – i to ne toliko prema oporbi koliko suštinski prema samim građanima – vladajuća većina pokazala je i objedinjavanjem rasprave o usvajanju programa poslovanja trinaest javnih poduzeća, jer, kako je to u jednom od svojih i inače rijetkih pojavljivanja za skupštinskom govornicom naveo šef vijećničke grupe Demokratske stranke (DS) Saša Vučinić, ova tema po svom značaju i ozbiljnosti zaslužuje posebnu sjednicu, a ne realnu mogućnost da se u nekoliko minuta ozbiljno diskutira o postojećim problemima unutar poduzeća od kojih ovisi funkcioniranje grada. Pa ipak, vladajuća većina, odnosno njezini eksponenti na rukovodećim položajima u javnim poduzećima, i takvu je priliku propustila kapitalizirati najjačim oružjem – argumentima. Primjera radi, ravnatelj Subotičke toplane Dervo Ahmetović u svom nastupu nije odgovorio na primjedbe Róberta Sebőka iz Liberalno-demokratske parije (LDP) da je tvrtka na čijem je čelu ove godine za održavanje voznog parka izdvojila 2,5 milijuna dinara, kao i 176.000 dinara mjesečno za plaću ravnatelja! Bez odgovora, i to utemeljenog na racionalnim činjenicama, ovi podatci u svakom trenutku postaju ne samo adut u rukavu oporbe nego i predmet spekulacije kod građana što svakako ne utječe na smanjenje njihovog ionako nagomilanog nezadovoljstva, posebno ako se u obzir uzme i povećanje cijena za usluge koje Subotička toplana pruža.
Što se, pak, oporbe tiče, dovoljno je reći samo toliko da ju koliko-toliko dostojno pred građanima predstavlja Pokret za građansku Suboticu (PGS), odnosno bivši gradonačelnik Jenő Maglai i Miroslav Milojević, koji svojim primjedbama, pitanjima ili zaključcima ukazuju na dio problema unutar lokalne samouprave, a koji su najvećem dijelu javnosti nepoznati. Sve ostalo, kao i 2000.: šutljivo i preplašeno.
Z. R.