Arhiv tekstova

Uvažavajući činjenicu da je u širem okruženju ekološka poljoprivreda još uvijek rijetkost, te su i informacije o njoj oskudne i površne, upoznat ćemo se ukratko s nekoliko osnovnih pojmova iz ovoga područja poljoprivrede. Većina ljudi kod nas u odnosu na ovu temu ima emotivan pristup: dok zagovornici ekološke proizvodnje (obzirom na ekološku i gospodarsku situaciju u svijetu) u njoj vide jedini ispravan put koji će spasiti svijet, dotle protivnici to drže čistom utopijom i pukim željama jer će takva proizvodnja samo dovesti do nestašice hrane u svijetu. Međutim, ekološka proizvodnja nije prema općeprihvaćenoj predrasudi, ona koja ne koristi mineralna gnojiva i pesticide, već je to složeni, znanstveno utemeljeni sustav proizvodnje mješovitoga tipa s biljnom i stočarskom proizvodnjom, koji uravnoteženo koristi sve resurse na gospodarstvu, maksimalno koristeći potencijale postojećega ekosustava, ali bez narušavanja njegove osjetljive ravnoteže. Za usp-ješnu proizvodnju na ekološkim principima treba mnogo znanja i dobre organizacije, te najmodernije opreme i strojeva. Dak-le, to nije proizvodnja po obrascu naših djedova, već sam vrh najnovijih spoznaja u agronomskoj znanosti i proizvodnji.

Europska Unija posebno potiče ovakvu proizvodnju u svojim zemljama članicama i cijelu agrarnu politiku orijentira prema očuvanju okoliša i smanjivanju korištenja agrokemikalija. Godišnja stopa rasta poljoprivrednog eko-sektora u Europskoj Uniji iznosi od 30 posto do 35 posto, a još 1994. godine unutar Unije je bilo registrirano 35.000 obiteljskih gospodarstava, koja su na oko jedan milijun hektara proizvodile prema načelima ekološke poljoprivrede. Već tada je u austrijskoj pokrajini Salzburg svako drugo obiteljsko gospodarstvo proizvodilo na ekološki način. Istovremeno je u Srbiji i Crnoj Gori ovakav načina proizvodnje bio zasnovan tek na stotinjak hektara (tablica 9), a u Hrvatskoj je tada stanje s ekološkom proizvodnjom bilo još lošije, jer je imala samo 45 hektara pod režimom ekološke proizvodnje.

POLITIKA POTICANJA: Streloviti rast ekološke proizvodnje u Europi potvrđuju najnoviji podaci iz 2003. godine, jer se navedena proizvodnja u Europskoj Uniji te godine odvijala na 5.438.815 hektara (2,07 posto ukupnih poljoprivrednih površina). Broj registriranih ekoloških farmi iznosio je iste godine 172.696. Očigledno je da su mjere agrarne politike Europske Unije tijekom posljednjih deset godina postigle svoj cilj. 

I stanje s ekološkom proizvodnjom u Hrvatskoj značajno se popravilo donošenjem zakonske regulative i državnih poticaja, pa se 2003. godine ekološka proizvodnja odvijala na 1.293 hektara, a broj obiteljskih gospodarstava koja se bave ovakvim načinom proizvodnje popeo se na 150. Tako se pokazalo da je u ovom sektoru proizvodnje presudna uloga »državne volje«, koja mora donijeti osnove zakone usklađene s normama Europske Unije, te kontrolne mehanizme i institucije neophodne u ovakvom načinu proizvodnje. Politikom poticanja (3.000 kuna po hektaru), stručnim nadzorom i edukacijom proizvođača i potrošača država je dobrim dijelom potakla širenje i jačanje ekološke proizvodnje, iako je u odnosu na zemlje Europske Unije u Hrvatskoj još premalo takvih površina. Tako je pod ekološkim načinom proizvodnje u Italiji čak 9 posto od ukupnih poljoprivrednih površina, a u Hrvatskoj jedva 0,041 posto.

RAZVITAK U HRVATSKOJ: U svim zemljama s razvijenom ekološkom proizvodnjom pioniri ovoga načina proizvodnje bili su entuzijasti, koji u početnoj fazi nisu marili za profitom, već im je ekološka svijest bila životna filozofija i pogled na svijet. Ti ljudi su višegodišnjim ustrajnim radom i primjenom bioloških zakonitosti uspjeli opstati na tržištu i dokazati prednosti ovoga načina proizvodnje hrane. 

Sličan proces desio se i u Hrvatskoj, jer su se ekološkom proizvodnjom počeli baviti prvo ljudi kojima je bio cilj proizvoditi »zdravu hranu« za sebe i svoje bližnje, a zatim su njihove proizvodne metode prih-vatili i ozbiljniji proizvođači. Kod eko-proizvođača je karakteristično da su često fakultetski obrazovani, srednje životne dobi, te spremni na stalnu edukaciju, razmjenu iskustava i udruživanje. Prirodni nastavak razvoja eko-poljoprivrede bio je nastanak udruge proizvođača ekoloških proizvoda BIOPA iz Osijeka, koja im je pružila potrebnu stručnu i organizacijsku potporu. Lobiranje i nastojanja eko-proizvođača su 2002. godine urodila plodom i država je donijela Zakon o ekološkoj poljoprivredi s pratećim pravilnicima za ekološku proizvodnju, a interna Kontrolna komisija BIOPE postala je ovlaštena državna Nadzorna stanica, koja može podijeliti certifikat o eko-proizvodu i statusu eko-gospodarstva. Nakon što su isplaćeni i poticaji od 3.000 kuna po hektaru za površine pod ekološkom proizvodnjom, broj obiteljskih gospodarstava koja su se odlučila za ekološki način proizvodnje, progresivno je rastao. Za popularizaciju ove proizvodnje i općenito zdrave ishrane, mnogo je učinio poznati boksač Željko Mavrović, koji u Požeštini vodi ekološku farmu i uzgaja na gotovo 200 hektara ratarske kulture na principima ekološke poljoprivrede. Svoje proizvode i prerađuje, te prodaje pod vlastitom zaštićenom markom u prodavaonicama zdrave hrane i velikim trgovinskim lancima. 

Trenutačno je u Hrvatskoj formirano nekoliko zadruga eko-proizvođača od Istre do Slavonije, koje proizvode klasične ratarske kulture poput pšenice, soje, zobi, ječma, kukuruza, preko povrća i ljekovitog bilja, pa sve do voćarskih kultura (jabuke, kupine, maline, lješnjaci). U stočarstvu je to proizvodnja mlijeka i sira, te kozarstvo i peradarstvo (guske i patke). Zanimanje za neke linije ekološke proizvodnje pokazuju i veliki koncerni poput »Agrokora«, što znači da ova grana privređivanja dobiva i svoju širu tržišnu potvrdu.

NEOPHODAN NADZOR: Dio ekoloških gospodarstava zasnovalo je svoju proizvodnju na principima biološko-dinamičke poljoprivrede, koja osim osnovnih ekoloških principa svoju proizvodnju još usklađuje s mnogo strožim prirodnim ritmovima koji vladaju u našemu okruženju. Na takovim gospodarstvima ratarska i stočarska proizvodnja se kombiniraju, radi pravilnoga plodoreda i gnojidbe, te usklađivanja proizvodnje s okolnim eko-sustavom. Ovakva gospodarstva su osobito česta u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Italiji, posebice u Njemačkoj, gdje je ovakav način proizvodnje i utemeljen početkom dvadesetog stoljeća po Rudolfu Steineru.

Velika je prednost što je cjelokupna ekološka proizvodnja u Hrvatskoj pod nadzorom ovlaštenih Nadzornih stanica u Osijeku i Bjelovaru, te da se proizvođači udružuju kako bi zadovoljili sve veće pot-rebe tržišta. Oni trenutno na tržištu postižu do 20 posto višu cijenu u odnosu na proizvode iz konvencionalne proizvodnje, ali se tu stvari mijenjaju sve više u njihovu korist. Naime, svi proizvodi su tijekom proizvodnje praćeni od Nadzorne stanice i sada imaju eko-markice, te formalno zadovoljavaju čak i europske standarde. Sada se dio proizvođača, koji su do sada proizvodili na klasičan način, želi preorijentirati na ekološki način proizvodnje, jer su shvatili da u budućnosti ima veću perspektivu. Većinom su to mlađi, obrazovaniji proizvođači, koji mogu i žele ovladati zahtjevnim tehnologijama u ekološkoj proizvodnji. U ovome području poljoprivrede nema uspjeha preko noći, te je potrebna znatna doza strpljenja i rada, osobito prvih nekoliko godina (u takozvanom »prijelaznom razdoblju«) dok se postojeći agroekološki sustav na gospodarstvu ne uravnoteži i dostigne svoju prirodnu proizvodnu ravnotežu. Poradi navedenoga, proizvodnja na ekološkim principima preporučljiva je za one proizvođače koji razmišljaju na dulji rok, imaju dostatna agronomska znanja i iskustva, te previše ne razmišljaju o brzoj zaradi.