Arhiv tekstova

Biti veleposlanik Republike Hrvatske u Beogradu zasigurno je jedan od najzahtjevnijih poslova u hrvatskoj diplomaciji uopće. Krhki odnosi između dvije zemlje, koje su u neposrednoj prošlosti ratovale, a koje nastoje prevladati ratne recidive i usmjeriti se k istome cilju – Europi – svakako je poseban izazov za svakoga diplomata od karijere. Odnose Hrvatske i Srbije usložnjava i pitanje nacionalnih manjina, čija prava obje države unutar svoga teritorija trebaju njegovati, a pripadnike svoga naroda na teritoriju druge države – podupirati. U takvim uvjetima potrebno je puno mudrosti i spretnosti, kako bi se cilj i ostvario. 

Toga se posla 21. svibnja 2004. godine  prihvatio Tonči Staničić, dotadašnji veleposlanik Republike Hrvatske u Bugarskoj, koji je na tom mjestu naslijedio svoga prethodnika Davora Božinovića. 

 

HR: Što, po Vašem mišljenju, nedavno potpisani Sporazum između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava nacionalnih manjina znači za Hrvatsku, a što za hrvatsku zajednicu u SiCG? 

Sporazum o zaštiti prava manjina zaključen sa Srbijom i Crnom Gorom znači mnogo, i za Hrvatsku i, još više, za Hrvate u ovoj državi. Zašto? Za Hrvatsku zato što time dokazuje da je zrela i demokratska država, da je u stanju uređivati odnose sa susjedima, da je u stanju usvojiti najviše europske standarde zaštite manjina – a sve to znači da je Hrvatska i u tom segmentu spremna za pregovore o primitku u Europsku Uniju. U predvečerje započinjanja pregovora o članstvu to je izuzetno važna stvar. S druge strane, za položaj Hrvata u SiCG, Sporazum je još važniji. Naime, Hrvati su tek prije dvije godine priznati za manjinu u SiCG i još su uvijek u fazi izgradnje tzv. manjinske infrastrukture. Potpora matične države biti će sada, utemeljena na Sporazumu, obuhvatnija i učinkovitija, jer će biti utemeljena na međunarodnom pravnom aktu, iza kojeg ne stoje samo države potpisnice nego, posredno, i Europska Unija, u koju i jedna i druga država žele ući. S obzirom da, kao što sam već rekao, Sporazum usvaja najviše europske standarde zaštite manjina, njegova provedba biti će pokazatelj u kojoj mjeri jedna odnosno druga država zadovoljavaju jedan od bitnih uvjeta za približavanje EU.

 

HR: Koliko Sporazum može pridonijeti boljim međudržavnim odnosima između Hrvatske i SiCG?

Ja bih obrnuo pitanje i rekao kako Sporazuma ne bi bilo da odnosi već sada nisu znatno bolji nego što su bili. Drugim riječima, sama činjenica da je Sporazum potpisan govori da su bilateralni odnosi dosegli višu razinu, razinu na kojoj je moguće razgovarati o svim preostalim otvorenim pitanjima i započeti s njihovim rješavanjem. Nije bez razloga potpisivanje Sporazuma predstavljalo središnju točku posjeta premijera Sanadera Beogradu. Potpisivanje Sporazuma je važno i radi same njegove simbolike, jer označava kraj dugog razdoblja stagnacije bilateralnih odnosa i početak nečeg boljeg. U tom smislu, praktična primjena Sporazuma neće značiti samo unapređenje položaja manjina, nego i bolju kulturnu, znanstvenu i gospodarsku suradnju. Upravo zato Sporazum ili, bolje rečeno, njegova primjena može biti, na određeni način, motor razvitka međudržavnih odnosa Hrvatske i SiCG.

 

HR: Rašireno je uvjerenje da u Srbiji nisu problem zakoni i propisi, nego njihova provedba. Što trebaju učiniti hrvatske institucije u SiCG da bi se mogućnosti koje pruža ovaj Sporazum i ostvarile?

Naravno, činjenica da je Sporazum potpisan, kao i činjenica da je zaista dobar, same po sebi ne znače mnogo ako se neće primjenjivati. Jednako vrijedi i za zakone i druge pravne propise, kako Srbije i Crne Gore, tako i Hrvatske i bilo koje druge zemlje. Ako određena zemlja donosi pravne propise koji u sebi sadržavaju visoke demokratske standarde to znači da ta zem-lja želi biti demokratska, a ako određena zemlja provodi takve propise to znači da ta zemlja jest demokratska. 

Postojanje Sporazuma daje, i prije njegova stupanja na snagu, legitimitet hrvatskim institucijama u SiCG tražiti provedbu onih odredaba unutarnjeg zakonodavstva koje se sada ne provode. Postojanje međudržavnog ugovora činit će takve zahtjeve učinkovitijim.

Riječ provedba je ključna kada se govori o Sporazumu o zaštiti prava manjina, a za provedbu je zadužen Mješoviti odbor. Mješoviti odbor, čiji su članovi i predstavnici manjina, ima zadaću razmatrati provedbu Sporazuma i podnositi preporuke vladama u svezi njegova ostvarivanja. U tijeku je postupak ratifikacije Sporazuma u Hrvatskoj i SiCG, što je uvjet za njegovo stupanje na snagu. U Hrvatskoj će to vrijeme biti iskorišteno kako bi se sačinio prijedlog za sastav hrvatskog dijela Odbora.

 

HR: Koliko i kako institucijama hrvatske zajednice u SiCG može pomoći Republika Hrvatska i njena diplomacija u Beogradu?

Kao što je potpisivanje Sporazuma predstavljalo središnju točku posjeta premijera Sanadera Beogradu, tako su i naši susreti s predstavnicima hrvatske zajednice u SiCG predstavljali najvažniji dio naših priprema za taj posjet. Tako sam nekoliko dana prije toga posjeta razgovarao u Subotici s čelništvom Hrvatskog nacionalnog vijeća kako bismo se zajedno dogovorili koje su to ključne teme i ključni problemi na koje, tijekom službenih razgovora, treba ukazati. Vjerujem da je jedino redovita i potpuna međusobna komunikacija način na koji možemo biti učinkoviti. Vjerujem da Veleposlanstvo u Beogradu, ali i generalni konzulati u Subotici i Kotoru, mogu i moraju pružiti izvanredno veliku pomoć Hrvatima u SiCG. Poglavito kada je riječ o svemu onome što hrvatske državne institucije trebaju raditi na ostvarivanju i zaštiti temeljnih manjinskih prava Hrvata u SiCG.

Financiranje hrvatskih manjinskih udruga od strane Vlade Republike Hrvatske čini, u najvećem broju slučajeva, glavni izvor prihoda tih udruga, što znači da je to, u stvari, uvjet njihova funkcioniranja. Ovo je prigoda reći da, iako Vlada RH još nije raspisala natječaj za financiranje rada hrvatskih manjinskih udruga, možemo biti sigurni kako redovito funkcioniranje hrvatskih udruga u SiCG neće biti dovedeno u pitanje.

 

HR: Možete li usporediti trenutačni položaj Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori?

Bez ulaženja u detaljnu analizu, jer ovo nije prigoda za to, može se odgovorno ustvrditi da je položaj Hrvata u SiCG znatno nepovoljniji. Hrvatska je, najvećim dijelom, osigurala temeljna prava srpskoj manjini te je, u mnogim segmentima, već ispunila ono što je propisano Sporazumom o zaštiti manjina. Valja, međutim, biti optimist. I sam Sporazum, ali i otvorena komunikacija između dviju vlada, garancija su da će se stvari brzo mijenjati. Uostalom i praksa međunarodnih odnosa, kao i međunarodno pravo, govore o reciprocitetu kao jednom od najvažnijih principa. Ne treba dvojiti da će tako biti i u ovom slučaju.

 

HR: Što, po Vašem mišljenju, trebaju biti prioriteti ovdašnjih Hrvata, što je to što bi Republika Hrvatska posebno trebala podržati?

Govorimo o istome. Prioriteti Hrvata na ovim prostorima su ujedno i oni koje Hrvatska treba podržavati. Radi se, naime, o temeljnim manjinskim pravima, od kojih bih ja osobno na prvo mjesto stavio obrazovanje i informiranje na hrvatskom jeziku. U sferi obrazovanja najvažnije je osnovno, a nakon njega srednje. Matična država ovdje može i mora pomoći, jer ako tu ne budemo brzi i učinkoviti i izgubimo, recimo, dvije generacije, možda više nećemo imati koga upisati u hrvatske razrede. Slično je i s informiranjem. Hrvati moraju imati svoje tiskovine, svoje radijske i televizijske programe. Ni manje ni više od onoga što imaju druge manjine u SiCG. Zato smo svi usredotočeni na vraćanje hrvatske emisije u program TV Novi Sad, o čemu smo dobili izričita obećanja premijera Koštunice i direktora RTS-a Aleksandra Tijanića. Kod ovoga valja svima biti jasno da se i ovo, i sva druga pitanja vezana za informiranje, mogu rješavati samo kroz Hrvatsko nacionalno vijeće. HNV je krovna udruga koja je ovlaštena pokrivati i ovo i sva druga temeljna manjinska prava i jedini je sugovornik kojega Hrvatska prihvaća kada je riječ o ostvarivanju tih prava.

 

HR: Kakvi su Vaši odnosi s institucijama hrvatske zajednice u Vojvodini? Tijekom prošloga mjeseca u hrvatskim je medijima bilo iznijetih kritika na račun rada i angažiranja predstavnika hrvatske diplomacije u Srbiji. Kako ih komentirate?

Moji osobni odnosi s institucijama hrvatske zajednice u Vojvodini su vrlo dobri, a to vrijedi i za Veleposlanstvo u cjelini. Većinu hrvatskih čelnika poznajem još iz 1996. godine kada sam, sa zadaćom osnivanja Konzularnog odjela Veleposlanstva, šest mjeseci boravio u ovoj zemlji. Ocjena o dobrim i srdačnim osobnim odnosima vrijedi i za predstavnike katoličke crkve, koji su, u vrijeme dok nije bilo Veleposlanstva i Generalnog konzulata, kao i u vrijeme kada oni nisu imali uvjete da bi optimalno funkcionirali, dali ogroman doprinos opstojnosti Hrvata na ovim prostorima i očuvanju njihova nacionalnog identiteta.

Od mojeg ponovnog dolaska u Srbiju i Crnu Goru prije šest mjeseci imao sam česte, konstruktivne i učinkovite susrete s čelnicima hrvatskih udruga i institucija, kako u Beogradu, tako i u Subotici. U Suboticu sam dolazio više puta, a posljednji put radi sastanka s čelništvom HNV-a, kada smo, osim temeljnih pitanja vezanih za posjet premijera Sanadera, govorili i o mehanizmima učinkovitije suradnje Veleposlanstva i Generalnog konzulata s hrvatskim institucijama.

A što se kritika tiče, rekao bih da se, u stvari, o kritikama i ne radi. Naime, kritika po definiciji treba biti utemeljena na činjenicama, što s napisima na koje aludirate nije bio slučaj. Na putu informacija od Subotice do Zagreba malo su se pobrkale činjenice o tome tko je rekao, što je rekao, koliko je rekao i, posebno, zašto je rekao. Umjesto da uopće pokušavamo odgovarati na ova pitanja, duboko vjerujem da svi, i diplomacija i hrvatska zajednica, imamo mnogo važnije prioritete, prioritete koji se nazivaju imenima kao što su – opstojnost, nacionalni identitet, obrazovanje, materinji jezik, informiranje, …