Arhiv tekstova

Još sredinom devedesetih objavili su svoja viđenja događanja neki sudionici i pokretači procesa – Borisav Jović, Veljko Kadijević, Hrvoje Šarinić – a ovih su dana malešno i ideologijama još uvijek uplašeno hrvatsko historiografsko tržište zapljusnule knjige memoarskoga karaktera. 

Dvije koje veličaju lik, djelo, nauk, rad i što ti ja znam što sve ne, Franje Tuđmana; jedna u kojoj su naglašene sve slabosti i promašaji – ljudski, moralni, roditeljski, odgajateljski i nadasve, nacionalni – Franje Tuđmana, pa su je štovatelji »lika i djela« dočekali na nož, te jedna koja prezentira lik i djelo (uvijek moralno i dosljedno; šatro) Stjepana Mesića. Odnos je 2:1:1.

BRAĆA PO DJEDU I OCU: Hrvoje Šošić, inače ekonomist po obrazovanju, u knjižurini od približno 900 stranica na neukusan način opravdava sve poteze koje je povukao Franjo Tuđman. Pa i one poteze koje Tuđman u šahovskoj partiji života nije odigrao ili su se odigrali mimo njega. Kritiku djela Franje Tuđmana Šošić razumije kao atak na najveću nacionalnu ikonu – po Šošiću, valjda, analizu javnih osoba mogu raditi samo pravovjerni. Ostali bijednici, osobito povjesničari, nisu dorasli takvoj zadaći. Blasfemična divinizacija, a zapravo prežvakavanje prežvakanoga na odavna prežvakan način. Bezvrijedna knjiga koju neće prevesti na svjetske jezike. 

Ni knjiga Zdravka Tomca opsegom nije mačji kašalj. Jasno je definirao Tuđmanove suvremenike i odlično ih stavio u kontekst događaja i procesa. Tomac, koji također nije povjesničar (ah, pa nije ni Bilandžić premda ga uzimaju za vrhnaravni autoritet), bolje se snalazi u kliometrijskim metodama i stilski je istančaniji od agresivnoga Šošića. Tomčeva je knjiga, jednostavno, toplija. 

Međutim, i Tomac je mnoge kontradiktorne i neiskrene izjave te olako dana obećanja Franje Tuđmana tumačio njegovom lukavom politikom (po Tuđmanu, to je odlika bizantske politike, dakle oličenja onoga što ne valja, jer Hrvati, po Tuđmanu, pripadaju zapadnoj uljudbi što god da ta fraza značila, a ne dosljednom nedosljednošću, koje je, zapravo, primarna odlika tog hrvatskoga političara i državnika te srbijanskoga sportskog djelatnika). Očito da članovi družine, premda se katkada i raziđu na pojavnoj ravni, nikada jedan drugome ne okreću leđa (disident je onaj koji se odvojio ali nije otišao). I jako im je stalo što će povijest misliti o njima. Možda oni znaju nešto što mi ne znamo. 

NOVINARI: Novinari su, načelno, pismeni i vješto sročene monografije, pitke memoarske proze kao i mnoga druga djela, izašla su iz pera ili računala vrsnih novinara. Treća je monografija iz pera Darka Hudelista, novinara. Autor je iznio široj javnosti (političarima pa čak i Tuđmanovim suradnicima čak i povjesničarima) mnoge nepoznate detalje o Franji Tuđmanu. Rekonstrukcija svakodnevice Franje Tuđmana (spoznaja spolnosti, sazrijevanje u profesionalnom smislu) te detalji iz obiteljskoga života odaju svjetonazore Franje Tuđmana i objašnjavaju njegove političke i ine poteze. 

Međutim, Hudelista zanima tek površina života Franje Tuđmana. Ne ulazi u definiranje (ili redefiniranje) odnosa Tuđmana i suvremenika te ističe žute detalje iz Tuđmanovog privatnog, obiteljskog i profesionalnog života – na primjer, prekidanje komunikacije s kćerkom jer se udala za Srbina (sic!); veza sa japanskom znanstvenicom. Dobro, i neke narančaste detalje te neke jako, jako crvene. Zapravo, prave novinarske pikanterije.

Unatoč svemu, stilom je i odabirom sadržaja dokazao zavidnu doksografsku razinu u prikupljanju građe te očitao profesionalnu bukvicu Šošiću i Tomcu. Uz ove nedostatke te i mnoge druge, koje nisam naveo, knjigu preporučam. Naravno, ne baš za svakodnevno čitanje i ne baš u blagdanskom raspoloženju. Koliko god da jeli kolača, uz ovu knjigu imat ćete kiseli osmjeh.

DOKSOGRAFIJA: Razina europske monografske prakse je višestruko nadvladala spomenute memoariste. Doksografiju, znanost o životopisima, utemeljili su antički Grci, a nastavili Rimljani. Valja istaknuti knjigu Diogena Laertija, Životi i mišljenja antičkih filozofa. On nije analizirao učenja filozofa već je opisao navade te doskočice iz života mnogih filozofa stvarajući temelj holisitčke historiografije. Plutarh je iz najboljih namjera nastavio pisati usporedne biografije znamenitih političara, što će biti, na žalost, temeljna linija historiografije do konca 20. stoljeća. Tada povijest pronalazi nove teme i iznalazi nove metode, koje primjenjuje i u doksografskoj literaturi. 

Ako nam je istina ispred pojedinaca, onda će povjesničari napraviti Tuđmanov psihoprofil, vidjeti je li dorastao obnašati odgovorne funkcije, izračunati imovno stanje Tuđmanove obitelji u vrijeme dok nije bio na vlasti te u razdoblju kada je obnašao najviše dužnosti u Republici Hrvatskoj, vidjeti profile suradnika i njihove koristi ili štete iz suradnje s Tuđmanom te naći načine da se objektivno premjere, recimo, Erdutski sporazum, rat u Bosni i Hercegovini ili privatizacija. Povijest nije šala. Ili jest, pa se poviješću mogu baviti, doslovce, svi. 

JEDAN, ALI VRIJEDAN: Vrijedi istaknuti odbojnost koju mnogi osjećaju prema autorima koji ukoriče svoje kolumne i kritike. Kritike i kolumne imaju ograničen rok trajanja i malo je vjerojatno da kolumne mogu biti osnovica suvislih knjiga. Osim u slučaju Zvonimira Berkovića, filmskog kritičara, redatelja i scenariste, kazališnog i glazbenog kritičara. Nagrađen za umalo svako svoje filmsko ili kazališno ostvarenje, pismen da izaziva ljubomoru te savršena izričaja, Berković desetljećima piše kolumne i eseje, zapravo pisma političarima, državnicima te kulturnim i javnim djelatnicima. Oni Berkovića čitaju, no malo toga korigiraju po Berkovićevima visokim etičkim i estetskim kriterijima. Munjevito reagira na sve devijacije, a kada je počeo ukoričavati kolumne/pisma na vidjelo je izašla sva bezvremenost njegove kritike. 

Odlično poznaje povijest Hrvata i korespondira s istinskim nacionalnim veličinama pa osim rečenih kvaliteta, njegovi su tekstovi riznice bisera hrvatske povijesti. Uvijek svoj, uvijek na pravi način i u pravo vrijeme, Berković je institucija za sebe. Pročitajte Pisma iz Diletantije i saznat ćete o Tuđmanu, omiljenoj Berkovićevoj temi, mnogo više no da naučite napamet knjižurine koje su ispisali Šošić, Tomac i Hudelist. Te mnoga piskarala. Na samo 400 stranica.