Arhiv tekstova
Bogata povijest uz drevno jezero
Za upoznavanje prošlosti i atmosfere Subotice u osamnaestom stoljeću, u vrijeme kada je dobila status varoši, od velikog značaja je Analitički inventar »Protokol Magistrata povlaštene Kraljevsko-komorske varoši Sent Marija – prije zvana Sabatka (1743. – 1756.)«, s prijevodom s latinskog jezika, Povijesnog arhiva Subotice. Tu je opisana i povijesna promjena statusa grada:
»Poveljom ugarske kraljice Marije Terezije, izdane 7. svibnja 1743. godine u Pragu, dotadašnje vojno-graničarsko naselje Sabatka dobilo je, na molbu svojih stanovnika, status varoši. Poveljom je varoš stekla novo ime Sent Marija (Szent Maria) i određena prava i slobode s kojima kao vojni komunitet (‘Communitas Loci Militaris Szabatka’) ranije nije raspolagala, kao ni druga sela i mjesta u županijama Ugarske. Varoš Sent Marija, pored vašarskih privilegija i ekonomskih koncesija, dobija građanski status umjesto dotadašnjeg vojnog s odgovarajućom, ograničenom lokalnom samoupravom.
Povlaštena Kraljevsko-komorska varoš Sent Marija u upravnim stvarima bila je podređena Bačkoj županiji, a u vlastelinsko-gospodarskim Ugarskoj kraljevskoj komori. Njena lokalna uprava regulirana je spomenutom poveljom kraljice i ugovorima koje je varoš kasnije sklopila s Ugarskom komorom i vlastitim stanovnicima – plemićima. Tijela lokalne uprave su, po tim dokumentima, Magistrat ili Unutrašnje vijeće i Izabrana općina ili Vanjsko vijeće.«
Zahtjev za proširenje vrta
Zapisnici Magistrata autentično svjedoče o događajima starog vremena, problemima i temama uprave i stanovnika, imovnom stanju, promjenama, riječju, o atmosferi koja je vladala u našoj varoši još polovinom osamnaestog stoljeća i o ambijentu u kojem su živjeli naši davni preci.
Tom ambijentu svjedočio je Ivan (Ioannes, Jano) Korponai (Korponay, Korponaj), prvo stanovnik Vojnog šanca Sabatka, a potom varoši Sent Marija, daleki predak naše obiteljske loze. Životni put Ivana – Jana velika je obiteljska zagonetka koja krije tajnu o podrijetlu i postojbini obiteljskih korijena. U spomenuto vrijeme mlad je čovjek, u životnoj dobi formiranja obitelji; upravo u to prelomno vrijeme rađaju se njegova djeca s Katarinom. U razdoblju od 1743. do 1756. godine Ivan se jednom obratio gradskoj upravi, još u prvo vrijeme formiranja civilne vlasti u Sent Mariji. U protokolu Magistrata iz davnog vrijemena ostao je sljedeći zapis i dokument za obiteljsku povijest:
»1744. studenog 20.
Na sjednici Magistrata, u prisustvu svih senatora, izuzev senatora Mihajla Bačina (Michaël Bacsin) odlučeno je da će dva senatora ispitati mogućnost dodjele zemljišta za proširenje vrta na pustari Ludoš (Ludas) sljedećim stanovnicima grada: Šimonu Ćurčiji (Simon Tyurcsia), Ivanu Kozaračkom (Ioannes Kozaracsky), Đerđu Korponaiju (Georgius Korponaj) i Ivanu Korponaiju (Ioannes Korponaj).«
U brojnim zapisima u protokolu Magistrata, koji su uslijedili 1744. i narednih godina nema više ni riječi o ishodu molbe. Ne znamo je li našem pretku Ivanu, utemeljivaču ovih obiteljskih korijena u Subotici prije gotovo tri stoljeća odobreno proširenje vrta u Ludošu. Ali, zahvaljujući ovom upisu, saznajemo podatak o posjedovanju vrta na Ludošu i želji za proširenjem vrta. Znamo s kim je surađivao, ili bio u susjedstvu. Pisac monografija o Subotici, povjesničar István Iványi moguće je, u vrijeme nastanka njegovih knjiga o povijesti grada krajem devetnaestog stoljeća, raspolagao još nekim podatcima i dokumentima, jer navodi kako su Ćurčija, Kozarački i Korponai dobili zemljišta za vrtove u Ludošu. Iványi ističe veliku ulogu Ludoškog jezera u povijesti subotičkog stanovništva i razvoj područja navodeći podatke: 1832. godine sagradili su školu i crkvu, a u gradu je organizirano i posebno katoličko kapelanstvo za potrebe ove pustare. Na Ludošu je 1832. stanovalo 202 oženjenih i 36 neoženjenih gazda.
»Ova pustara je postupno izrasla u pravo selo naročito u crkvenom šoru, a treba znati da je ta ista pustara prema podatcima popisa stanovništva obavljenog 1880. godine brojila ukupno 4.129 stanovnika.« (Istorija slobodnog kraljevskog grada Subotice, II. dio, izdanje 1892., str. 136)
Opskrba grada
Zanimljivo je Iványijevo zapažanje o ambijentu grada u njegovo vrijeme (1845. – 1917., važnija djela nastajala su između 1885. i početka dvadesetog stoljeća), pri čemu navodi ulogu Ludoša u opskrbi stanovništva:
»Vrtovi igraju kod nas tek neznatnu ulogu. U okućnim vrtovima se uzgaja samo toliko da se dijelom pokriju kućne potrebe različitog zelja i drugog povrća. Za potrebe kuhinje sadi se nešto malo maka, paprika, salate, rajčice, krastavaca i sličnog, tu je zatim i poneka leja cvijeća i nekoliko stabala voćki uz nekoliko redova vinove loze izraslih u vidu sjenice. Prema tome, od svega ima po nečeg. U većim količinama kuhinjsko povrće potrebno za gradska kućanstva gaje u obližnjim Segedinskim vinogradima (danas Kertvaroš – prim. a.), a također i vrtlari iz Kelebije i Ludoša…« (str. 214).
U osamnaestom stoljeću, međutim, Ludoš je u odnosu na ostale pustare oko Subotice uvjerljivo prednjačio po uzgoju duhana, uz dobar profit proizvođača. Neko »zlatno doba« Ludoša. Ne zauvijek… Država je uvela monopol. Iványi piše:
»Prije 1750. godine ludoški povrtlari su već proizvodili i duhan, a budući da im je iz toga proistekla zamašna korist, a gradu još nisu plaćali porez, 18. travnja 1754. je subotički Magistrat donio odluku po kojoj se u vidu poreza po svakom lancu isporučuje pola maže duhana.
Vremenom su s uzgajanjem duhana počeli i u drugim mjestima, pa tako prema jednom izvješću od 14. prosinca 1788. godine u Ludošu je na duhanskim poljima površine 483 katastarskih jutara proizvedeno 4.405 maža i 15 funti duhana… (Nekoliko puta više u odnosu na proizvodnju u Tavankutu, Kelebiji, Zobnatici, Žedniku, Pavlovcu i Đurđinu – prim. a.).
Duhan se jednako kao i ostali poljoprivredni proizvodi prodavao slobodno na tržištu. Međutim, carska i kraljevska komora, koja je u Austriji već 1783. prigrabila isključivo pravo prodaje duhana, nastojala je ovo isključivo pravo prisvojiti za sebe i u Mađarskoj…
Težnja za stjecanjem monopolističke pozicije, koja nije trpjela uz sebe konkurenta u kupovini, snažno se odrazila i na sam uzgoj duhana, koji je počeo izrazito opadati, da bi na više mjesta bio čak i obustavljen. Tako su 1813. godine uzgojili samo 2.600 maža, da bi 1815. ta količina opala na jedva 1.600 maža… Tako je uzgajanje duhana nastavljeno s manjom ili većom ambicijom, pri čemu proizvođači više nisu ostvarivali veliku korist.« (str. 214 i 215)
Pustara Ludoš se u povijesti subotičkog područja ističe po razvijenosti od strane više kroničara; Ludoš (Ludas) u zapisima se spominje još 1335. godine. Arhivist i publicist Gašpar Ulmer, analizirajući »Plan grada Sent Maria zajedno s njegovim pustarama i mjestima gdje su se nalazile crkve, pješčani brežuljci, vode, s naznakom pograničnih sela i pustara kako ih je u mjesecu studenom i prosincu 1747. godine našao, istražio i snimio T. Kaysser, kapetan i inženjer« (original se čuva u Beču), bilježi sljedeće: »Navedene činjenice upućuju nas na pretpostavku kako su sve subotičke pustare nekad bile naseljena mjesta, vjerojatno sela, o kojima nam kroničari tako malo umiju pričati. Od svih pustara najznačajnije su vjerojatno ipak bile Tavankut, Ludaš i Šebešić, jer su, pored Subotice, najčešće naznačene na rukopisnim kartama iz razdoblja između 1528. i 1696. godine.« (Rukovet 3–4, 1974. godina, str. 148).
U Ludošu (Šupljaku) sačuvana je crkva sv. Katarine, podignuta 1832. godine. Na sajtu Povijesnog arhiva Subotica uz podatke iz registara matičnih knjiga s područja gradskih župa i Bajmaka, objavljeni su i podaci o krštenima u crkvi u Šupljaku od 1832. do 1849. godine.
Katarina Korponaić
(Podaci i fotografije iz knjige Katarine Korponaić Tajanstvena Subotica, u izdanju Povijesnog arhiva Subotica 2017. godine, i župe sv. Katarine)
