Arhiv tekstova

Od kampanje za posljednje lokalne izbore sve se glasnije promovira teza, osobito među onim beogradskim strankama i grupacijama koje nastoje pridobiti bunjevačko-hrvatske i druge manjinske glasove, kako manjinske stranke nisu (više) potrebne u političkom životu te da nacionalne manjine mogu ako barem ne isto toliko onda još i bolje ostvarivati svoje političke težnje preko »građanskih stranaka« koje zas-tupaju »građanske« opcije. 

Ne ulazeći u problematičnost pojmova »građanske stranke« i »građanske opcije«, koji se ističu kao protuteža »nacionalnim« strankama, čini se nužnim osvrnuti na ovu pojavu, budući da će se ona opetovano javljati, prije svega u vrijeme izbora. Jedna od glavnih teza promotora ove ideje jest da su političke partije manjina – anakronizam. Ovo »obrazloženje« međutim nije teško opovrgnuti.

GARANTIRANJE MANJINSKOGA POLITIČKOG ORGANIZIRANJA: Političko predstavništvo manjina u životu jedne političke zajednice, što je u usporedno-pravnoj teoriji poznato i pod imenom etno-političkih partija, javlja se jer manjinske stranke imaju za politički cilj ostvarivanje specifičnih političkih interesa u odnosu na tzv. centralističke stranke. U tom smislu, političko organiziranje manjina garantiraju ne samo različiti međunarodno-pravni dokumenti (npr. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, u nas ratificirana 2001., i Preporuke iz Lunda o efektivnom sudjelovanju nacionalnih manjina u javnom životu iz 1999.), nego i najviši državni akti, kao što je u nas Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama. Zato su u demokratskome svijetu manjinske stranke uobičajena pojava, koja se pojavljuje u formi etničkih (ili kako se kod nas kaže: nacionalnih), vjerskih ili regionalnih stranaka (nekada i u kombinaciji ovih kriterija), koje djeluju ne samo u europskim demokracijama, nego i u većini ostaloga demokratskoga svijeta (Kanada, Indija itd). 

ZAPADNA EUROPA: U nas je manje poznato da manjinske političke partije postoje u mnogim Zapadnim zemljama. Tu spadaju Švedska narodna stranka u Finskoj, Južno-tirolska narodna stranka koja reprezentira manjinsko njemačko i ladinsko stanovništvo u nekadašnjem dijelu Austrije koji je nakon I. svjetskog rata pripao Italiji, Južno-Schleswiški izborni savez koji je stranka danske i frizijske manjine u sjevernoj Njemačkoj, Schleswiška stranka koja je partija njemačke manjine u južnoj Danskoj, Lijeva republikanska stranka Katalonije koja predstavlja katalonsku zajednicu u Španjolskoj, Koruška jedinstvena lista koja je politička stranka koruških Slovenaca u Austriji, zatim su tu različite škotske, velške i sjeverno-irske stranke koje zastupaju specifične regionalne, vjerske i etničke interese ovih dijelova Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske itd. 

ISTOČNA EUROPA: Kada je riječ o bivšim komunističkim zemljama, nakon raspada Istočnoga bloka one su listom postale etno-centrične države. To je izazvalo i prirodnu potrebu novonastalih nacionalnih manjina za političkim organiziranjem kako bi se putem političkih predstavnika u parlamentima različitih razina mogla ostvarivati zaštita specifičnih manjinskih interesa. Zato u većini ovih zemalja djeluju stranke nacionalnih manjina: mađarske stranke u Rumunjskoj i Slovačkoj, ruske stranke u pribaltičkim zemljama, poljska stranka u Litvi, bjeloruska partija u Poljskoj itd. 

Zemlje bivše Jugoslavije potvrđuju ovo pravilo pa srpske stranke djeluju u Hrvatskoj, albanske partije u Makedoniji, bošnjačke i albanske stranke postoje u Crnoj Gori, srpske stranke na Kosovu itd.

UVJETI POSTOJANJA I DJELOVANJA: Treba, međutim, znati da postoje i zemlje koje političko organiziranje manjina zabranjuju! U istočno-europskome svijetu, to su Rusija, Bugarska i Albanija, usprkos objektivnom postojanju manjina u njima. Posebno mjesto u zapadnim društvima ima Francuska, u kojoj se posredno priječi političko organiziranje manjina, pa autohtono njemačko i baskijsko stanovništvo ne može imati svoje političke partije.

Naravno, postoje zemlje i gdje političkih stranaka manjina nema, ali iz prirodnog razloga malobrojnosti ili brojčane inferiornosti. Takav je slučaj s npr. visoko etnički homogenom Slovenijom ili Mađarskom (političko organiziranje manjina je dopušteno, ali je poodmakla asimilacija do demokratskih promjena uvjetovala organiziranje nacionalnih manjina na drugoj osnovi), ili pak s Irskom ili Nizozemskom, koje su također visoko etnički homogene. 

No, u svakom slučaju, sve nabrojane kao i mnoge druge nenabrojane stranke sudjeluju u izborima različite razine, u ovisnosti od brojnosti odnosne manjine, izbornoga sustava (većinski ili razmjeran) itd. Tako npr. Schleswiška partija južno-danskih Nijemaca sudjeluje samo u lokalnoj politici, dok su političke stranke brojčano najrelevantnijih manjina predstavljene i na najvišim državnim razinama, npr. katalonska stranka u Španjolskoj.

IZBORI SU PARAMETAR POLITIČKE RELEVANTNOSTI: Na političkoj pozornici jedino mjerilo političke relevantnosti su političke stranke i broj glasača koji stoji iza njih. Pogledamo li primjer mađarske i bošnjačke zajednice u nas, jasno je da političku snagu i respekt one duguju prije svega svojim manjinskim strankama. Hrvatska zajednica u Vojvodini na granici je brojčane relevantnosti za politički život i vjerojatno otuda toliko agitiranja protiv njezinoga političkog organiziranja.

Budući da je teško zamisliti da se beogradske stranke zalažu za praktično provođenje manjinskih prava, kao što su propagiranje školstva na hrvatskom jeziku, službena uporaba hrvatskoga jezika itd., tim prije što neka državna tijela i dalje aktivno rade na asimiliranju hrvatskog korpusa kroz njegovo dijeljenje (prije svega kroz podupiranje aktivnosti vezane za umjetno stvorenu etničku grupu kao produkt Miloševićeve politike), posve je logično političko organiziranje vojvođanskih Hrvata.

Stranke nacionalnih manjina postojat će dok budu postojale nacije i nacionalne manjine. I tu su u pravu oni koji smatraju da jednoga dana hrvatska stranka u Vojvodini neće biti potrebna, ali će to biti onda kada Hrvata više ne bude bilo, kada proces jezične, kulturne i nacionalne asimilacije bude blizu svoga kraja. Do tada, političko organiziranje Hrvata je nužnost, i to prije svega na lokalnim razinama, eventualno pokrajinskim, a na višim se logičnim čini priklanjanje strankama koje imaju više sluha za manjinske probleme.