Arhiv tekstova

Ovo s isprikama sada već postaje tragikomično. Još malo pa će se svi predsjednici i premijeri nekada na krv zavađenih naroda jedni drugima lijepo ispričati, a onda, duboko zavaljeni u svoje udobne fotelje, čekati da se stvari riješe same od sebe. A, izgleda da tako baš ne ide.

Kada su se jedan drugome prije nešto više od godinu dana ispričali predsjednici Srbije i Crne Gore i Hrvatske Svetozar Marović i Stjepan Mesić, djelovalo je kao šok. Naime, u pripremi toga sastanka u Beogradu nije bilo najavljeno, bar javnost o tome nije bila obaviještena, da se takva gesta planira. Element iznenađenja nagovješćivao je da bi međusobnim isprikama mogao započeti ozbiljan proces izmirenja i snažne i široke promocije priznavanja odgovornosti za rat, stradanja i rušenja, što je bez sumnje preduvjet za punu i iskrenu normalizaciju odnosa u regiji.

Ali, to se nije dogodilo. Ne samo da se antihaška paranoja, pogotovo u Srbiji, nastavila, nego se i dalje, kako u patriotskim izljevima političara, tako i u neprimjerenoj medijskoj kampanji, izbjegava suočavanje s prošlošću i vlastitom odgovornošću. Čak je i vodstvo Republike Srpske, istina pod patronatom međunarodne zajednice, smoglo snage prihvatiti Srebrenicu kao stravičan zločin počinjen u ime vlastitog naroda. Istovremeno, u Srbiji čak i najumjereniji političari, kada govore o Haškom sudu, ističu kako se obveze moraju ispuniti, jer je to »prepreka na putu u Europu«. To jest prepreka, ali ne ona koja sprečava bolji život, veće plaće i novije automobile, nego ona koja svijest svakoga čovjeka pojedinačno i dalje drži zaraženom i zarobljenom u karanteni u kojoj unutarnji nemir razjeda.

Tužno djeluje mučenje državne televizije da od onog nesretnika, studenta, koji se pokušavao junačiti s Dražinom slikom u Zagrebu, pravi nacionalnog junaka mlađe generacije. Tužne su i kolone s Pavelićevim slikama po Zadru. Ni izjave predsjednika Srbije Borisa Tadića u Sarajevu nisu u tom smislu značajno ohrabrujuće. Jest, bilo je zločina na svim zaraćenim stranama, ali ih nije bilo na teritoriju svih zaraćenih država i svako relativiziranje vlastite odgovornosti pravdanjem da su i drugi činili isto zlo, apsolutno je u ulozi zadržavanja u karanteni u kojoj se nemirom razjeda.

A to, što je Boris Tadić možda najliberalniji političar u srbijanskoj vlasti, govori dovoljno samo po sebi.