Arhiv tekstova

Nakon dva razmišljanja na stranicama našega lista, dugo sam se dvojio oko teme za ovaj broj. Međutim, nametnula se sama od sebe tema: što dalje razmišljati, analizirati, govoriti – treba raditi. U traganju za tekstom koje bi i mene i vas zahvatio, ponovno sam kod svoga duhovnog brata, prof. Ivančića, našao dovoljno misli koje sada želim podijeliti s vama kao poziv: Prijeđimo sa riječi na djela.

Budimo odvažni i hrabri. To znači: imajmo hrabrosti teoriju pretvoriti u praksu. Nemojmo govoriti nešto što nije ostvarljivo u našem životu ili se odlučivati za nešto što nećemo ili ne možemo ostvariti. Praksa potvrđuje teoriju, ali praksa i ostvaruje teoriju i samo praksa čini čovjeka velikim. Evanđelje se propovijeda u Crkvi, ali među milijunima kršćana prepoznat ćemo samo jednog ili drugog koji je ostvario ono što je čuo. Puno je lijepih želja koje nisu nikada ostvarene i privlače čovjeka prema zemlji, vuku ga poput olova i stvaraju u njemu osjećaj besmislenosti. Čovjek se osjeća kao mrtva luka u kojoj – kaže Cesarić – ljudi dižu sidra i podižu jedra, ali nikada ne kreću iz plićaka. Samo čovjek koji je ostvario u praksi ono što je zamišljao postaje svjedok, sretan čovjek, uzor. On je čovjek koji je ispred drugih, nadmoćan je i zna gdje je istina, jer istina nije u teoretskoj spojenosti uma i stvarnosti, nego u praktičnom ostvarenju nauma. Ako je istina ostvarenje nauma i stvarnost, onda istine nema bez stalnog posla, bez djela, bez ostvarivanja.

MOLITI I RADITI: Bezbrojni ljudi danas naveliko govore o velikim djelima i stvarima, junačkim podvizima koje bi trebalo izvršiti. Ali oni ostaju u plićaku, oni se ne pomiču ni za milimetar ka ostvarenju barem nečega od onoga o čemu govore. Drugi hvale svoju vrijednost, svoju sposobnost i uspješnost, govore kako samo oni znaju što je ispravno, a nikada ništa ne učine. Treći kritiziraju političare i kulturne radnike, Crkvu i svećenike, kritiziraju susjede i sve oko sebe, ali ne čine ništa da bi opravdali svoju kritiku. Kao da iz vlastitog pakla dozivaju tražeći pomoć, da im netko pruži ruku kako bi mogli bar djelić nečega ostvariti. Jer Nebo zaslužuju samo oni koji su pokušali ostvariti bar nešto od onoga što su zamišljali. 

Postoje ljudi koji neprekidno mole, a nikad ništa ne čine. Moleći, oni kritiziraju sve – i u Crkvi i u svijetu, smatraju da im nitko nije ravan zato što svoju veličinu mjere prema svojoj teoriji i teoretskim molitvama, a ne prema ostvarenju svojih molitava. Molitve imaju smisla samo ako ih čovjek pokuša primijeniti u praksi. Bog ne čini ništa bez nas, nego samo s nama. On čeka naša djela da bi surađivao s nama, da bi nam pomogao. Zato moliti a ne činiti, znači unaprijed sprječavati ostvarenje onoga za što molimo. Moliti i raditi, a to znači raditi kako bi naše molitve bile uslišane. I moliti kako bi naš posao bio uspješan.

U DJELU JE SPAS: Nemojmo čekati dugo da bi ostvarili svoje odluke. Učiniti! Skočiti u vodu! Počnimo posao o kojem razmišljamo! Učimo! Idimo, pomiriti se s drugim! Ustanimo iz kreveta odmah! Učinimo ono što trebamo sada, ne ostavljajmo to za poslije. Što više odgađamo, više se u nama stvara osjećaj bespomoćnosti, nelagodnosti, praznine i dubokog razočaranja. A onda počinje samosažaljenje, depresija. Učinimo odmah! U djelu je naš spas. Učinimo makar i najmanje djelo. Počnimo od jednog malog milimetra i bit ćemo veći od svih koji danima samo kritiziraju. 

Bog Stvoritelj i Bog Otkupitelj stvorili su nas i otkupili djelom. Tko ne radi, dijeli se od Boga. Ako smo u danu učinili ijedno, i najmanje dobro djelo, naš dan je ispunjen i mi smo sretni. Osjećamo kako su nam živci mirni, kako nam je duša sretna, kako nam je savjest čista. Djelo, a ne samo molitva, spašava. Vjera bez djela ne vrijedi ništa, »ona je mrtva«, kaže sveti Jakov. Molitva bez djelovanja je mrtva. Radimo, kako bi se naša molitva ostvarila i bila uslišana. Molimo, kako bi naše djelo moglo biti uspješno i doći do cilja.

Budimo odvažni i hrabri. Budimo odvažni, znači učinimo odmah što nam je dužnost i obveza, ne čekajmo na sutra. Budimo hrabri, znači budimo uporni u molitvi i radu. Došašće je upravo vrijeme ustrajnosti, rada i budnosti u molitvi, ali i djelima. Da bismo našoj zajednici doprinijeli ono o čemu smo tako bolno razmatrali u prošlim brojevima, dozvolimo da nam došašće otvori vrata nade i odluke. Spoznajmo svoje dostojanstvo i živimo s njime, ali jedni za druge. Nikada jedni protiv drugih, nikada jedan pored drugih, nego zajedno – jedni za druge. Tako i samo tako imat ćemo pravo slaviti Božić.