Arhiv tekstova
Kaldrmisane ulice zamijenile prašinu i blato
Možda svjedoci onog vremena nisu mogli niti pretpostaviti naglo i brzo izrastanje Subotice u razvijen grad, ali povjesničari upravo u 1869. godini nalaze prijelomni događaj koji će gradu u razvoju narednih desetljeća »razmahnuti krila«. Što se tada dogodilo?
Subotica je dobila željeznicu!
»Prva željeznička pruga izgrađena je 1869. godine i vezivala je Suboticu sa Somborom. Godine 1870. puštena je u promet pruga Subotica – Segedin, a 1882. i 1883. godine izgrađena je pruga Budimpešta – Kelebija – Subotica – Zemun. Godine 1885. Subotica je povezana s Bajom, 1889. sa Sentom, a 1908. s Bogojevom. Izgradnjom željezničke mreže vrlo raznovrsnih međunarodnih i lokalnih prometnih linija omogućen je u Subotici ekonomski i kulturni razvoj ranije nenaslućenih razmjera.« (Povijesni arhiv, F:316.6.4, Emil Vojnović: »Referat o Subotici«, 1956. godina)
Vezu između novih prometnih, odnosno komunikacijskih mogućnosti, i ogromnih promjena u gradu koje su se dogodile narednih desetljeća, zanimljivo opisuje László Magyar (»Razvoj grada i njegova arhitektura«, Rukovet broj 7–8–9, rujna 1995.):
»Pojava željeznice dovela je do korjenitih promjena u gospodarskom životu Subotice, te se izgradnja grada skoncentrirala oko željezničke postaje. Izgradnjom prometnica naš grad je uključen u međunarodni krvotok... dolazi do procvata trgovine, povećana ekonomska moć unapređuje industriju, a sve to zajedno postaje veoma privlačno za agrarno stanovništvo koje preplavljuje grad... Naravno da je ovakav porast broja stanovnika intenzivirao izgradnju kuća i drugih objekata.«
Dugo nasipanje prastare močvare
Za sliku Subotice prije stoljeća i pol, u vrijeme dolaska prvog vlaka, neophodna nam je bujna mašta. Dio grada između željezničke postaje i centra u međuvremenu je potpuno izmijenjen. S ovog prostora vremenom je nestala Rogina bara. Karta Subotice još je prikazuje 1884. godine. Na nasutoj bari danas se prostire park i podignute su okolne zgrade. Kronologiju dugog pretvaranja Rogine bare u urbanu zonu, njenog upornog opiranja planovima i poduzetim radnjama na isušivanju opisao je László Szekeres (»Toponimi Subotice i njene okoline«, Rukovet broj 4 – 6, 2006. godina):
»Prastara močvara na istočnoj strani srednjovjekovne Subotice, a kasnije vojnog šanca. Njen strategijski značaj je nekada vjerojatno bio velik, pa se u dokumentima često spominje njen naziv. Nalazila se između današnje željezničke stanice i Ulice Vuka Karadžića i prostirala se u pravcu sjever – jug.
Roginu baru su (stariji stanovnici Subotice u dva navrata) nazivali i Rokinom barom. Međutim, vremenom je počela ometati razvoj grada. Stoga je Kraljevska komora 1764. godine odredila da se zasadi vrbom. Nešto kasnije, 1794. u skladu s nekom drugom naredbom, močvaru je trebalo isušiti, a oslobođeno zemljište prodati kao placeve za kuće. Istovremeno je duž današnje Ulice Đure Đakovića podignut put u obliku nasipa, koji je 1803. godine orubljen brezama. Usprkos izvedenim radovima voda je djelimično ostala na naznačenom zemljištu. Godine 1821. prokopan je propisni odvodni kanal, ali je voda i nadalje ostala. Četrdesetih godina devetnaestog stoljeća djeca su se još kupala u Roginoj bari. Južni isušeni dio bare od 1827. korišten je kao svinjska tržnica. Prilikom izgradnje željezničke stanice 1864. godine na Roginoj bari je izgrađen kameni put. Godine 1888. Gradsko vijeće je odlučilo slobodni dio bare nasuti i na tom mjestu zasaditi park i podići zgradu suda. Nakon toga je u udubljenja bare godinu i pol dana dovlačen pijesak, dok su obližnji placevi prodani za izgradnju kuća. Platani koji se na tom zemljištu nalaze zasađeni su 1888./89. godine.«
Godinu i pol je dovlačen pijesak kako bi se na koritu nekadašnjeg jezera napravio park, a s obje strane parka prostor za gradnju!
Stotinu godina prije ovih zahvata Rogina bara se širila još većim područjem.
Nova slika Subotice
Rogina bara nasipana je u vrijeme intenzivnog razvoja grada kada je stvarana nova slika Subotice, u vrijeme velikih ulaganja u grad, ali i u objekte u pustarama. U pustarama su nicale škole, u gradu nove kuće i palače kojima i danas svjedočimo. Lazar Mamužić je bio gradonačelnik Subotice od 1884. do 1902. godine, vremenom stvarajući epitet »velikog graditelja« po kome se i danas pamti. Ostalo je zapisano: prvih sedam godina na čelu grada proveo je u jednostavnoj građanskoj kući podalje od centra na Somborskom putu, u tadašnjem petom kvartu. Zatim je podigao palaču upravo na tek nasutom terenu bivše Rogine bare. Evo kako se to dogodilo:
»Urbana legenda veli kako su četiri parcele na Trgu Marije Terezije još neko vrijeme ostale prazne. Kada je gradonačelnik Mamužić pitao za razloge ovakve sporosti, odgovoreno mu je kako se novi vlasnici plaše izgradnje na nestabilnom i vlažnom terenu nekadašnje bare. On se naljutio i obećao – njegova će palača biti prva izgrađena. Tako se i dogodilo. Projekt Mamužićeve najamne palače izradio je 1891. godine Titus Mačković, glavni inženjer u razdoblju 1884 – 1890. godine...« (Gradotvorci I. – subotički stambeni objekti od baroka do moderne, autori Gordana Prčić Vujnović, Viktorija Aladžić i Mirko Grlica, 2004.)
Iz pera nekadašnjeg gradonačelnika Lazara Mamužića, u mladosti studenta pravnih nauka u Gracu, Beču i Budimpešti, saznajemo kako su izgledale subotičke ulice prije obimnijih zahvata na kaldrmisanju. Bile su u prašini ili u blatu!
»Pridavao sam izvanrednu važnost, imajući u vidu opće zdravstvo, od samog početka svog službovanja kaldrmisanju grada... Jer je svima nama dobro poznato kako prije otprilike četvrt stoljeća nije bila kaldrmisana nijedna ulica ovog velikog grada i jedva je bilo nekoliko ulica koje su imale trotoare, to će reći, bile su prekrivene klimavim, natrulim drvenim podom. Ne jednom su na glavnoj tržnici, naočigled cjelokupne vlasti, kola i konji zaglavili u glib... Danas smo već stigli dotle da zahvaljujući kaldrmisanju ulica i pravljenju odličnih trotoara, ona zagušujuća prašina, koja u sebi sadrži klice tisuća i tisuća vrsta bolesti, a koja je u prethodnom vremenu ispunjavala tijekom ljetnih dana zrak, u kaldrmisanim ulicama više ne postoji, a u zimsko doba, čak i po najvlažnijem vremenu, stanovništvo grada može prometovati najvećim dijelom ulica bez rizika po zdravlje.« (Rukovet broj 4 – 7/2003, iz dokumenta »Védelme« Lazara Mamužića 1902. godine)
U isto vrijeme, navodi Mamužić, u gradu je izgrađeno pet novih osnovnih škola, a u okolini je formirano šesnaest novih škola.
Subotica se urbano sve više razvija, grad je početkom dvadesetog stoljeća ljepši, ali... »Vrijeme je to u kome sve više uzimaju maha društveni nemiri u gradu, i sve je veća jagma za poslom kojeg nema.« (László Magyar, »Razvoj grada i njegova arhitektura«)
Nemiri su nedugo potom obilježili i veliku svečanu ceremoniju povodom završetka velebne Gradske kuće i novih palićkih objekata 15. rujna 1912. godine, kojoj su prisustvovali mnogi državni i lokalni zvaničnici. Na glavnom trgu kraj impozantne nove građevine iz mase su letjele kamenice na goste. Uskoro će još teža vremena i Veliki rat...
Katarina Korponaić
(Podaci i fotografije iz knjige Katarine Korponaić Tajanstvena Subotica, u izdanju Povijesnog arhiva Subotica 2017. godine)
