Arhiv tekstova

Težnja za političkim jedinstvom hrvatskih zemalja dominantna je nit novovjeke društvene elite Hrvata. Svijest o nekoć moćnome hrvatskom kraljevstvu, koje je svojom voljom ušlo u zajedničku državu s Mađarima, a na saboru u Cetingradu 1527. godine bez prisile izabralo Ferdinanda Habsburškog za kralja, tinjala je među plemstvom Banske Hrvatske, a prihvaćali su ju i stanovnici komuna na obali Jadranskog mora.

Zbog ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u jedinstvenu cjelinu Bartol Kašić preveo je Bibliju na hrvatski jezik te pohodio Hrvate koji su živjeli pod osmanlijskom vlašću. Zbog te je ideje Ivan Lucić, utemeljitelj hrvatske povijesti, i pisao svoja djela, Zrinski i Frankapani obratili se čak osmanlijskim carevima, a Juraj Križanić, uviđajući da zapadne sile neće pomoći Hrvatima, uputio se ruskomu caru. Nakon što je izvukao živu glavu iz sibirskoga kazamata, pomoć je tražio od najmoćnijega vladara neke slavenske države, poljskoga kralja Jana Sobjeskog. Pavao Ritter Vitezović, prvi neovisni intelektualac u Hrvata, objavit će 1700. godine, nakon potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima, u slavu Leopolda Velikoga »Oživljenu Hrvatsku« – on je vjerovao da će habsburški car oslobođenu Slavoniju i Srijem priključiti upravi hrvatskoga bana.

Seljaci i građani bili su obuzeti mišlju o preživljavanju. Bili su daleko od politike i nastojali su u surovim gospodarskim uvjetima, zbog politički trusnoga područja, sačuvati život i sigurnost imovine.

 

OSMANLIJE: Turci Osmanlije pojavljuju se u Maloj Aziji potkraj 13. stoljeća. Prvi poznati osmanlijski vladar bio je Ertugrul, a njegov sin Osman utemeljio je vladarsku dinastiju. Za vrijeme Osmanovih nasljednika vlast Osmanlija proširila se Malom Azijom i dijelom jugoistočne Europe. Sultan Bajazid (1389.-1402.) učvrstio je središnju vlast u državi, a u njegovo doba počinje i razvoj timarskog sustava – dijeljenja imanja za ratne zasluge. Snaga Osmanlijskog Carstva ponajprije se temeljila na strogoj provedbi timarsko-spahijskoga sustava, potom na odlično organiziranim i caru odanim odredima janjičara i na brojnim pomoćnim vojnim odredima sastavljenim od pravoslavnih žitelja jugoistoka Europe. Timarlije (vlasnici timara) imali su obvezu sudjelovati u ratu, a sukladno veličini posjeda bili su dužni opremiti određen broj konjanika. Timar je mogao dobiti svaki stanovnik Carstva, bez obzira na podrijetlo ili stalež, uz uvjet da se istaknuo u ratovima. Za razliku od feudalizma u kršćanskim državama, u kojem je leno postalo nasljedno, u osmanlijskom feudalizmu djeca feudalaca nisu nasljeđivala posjede nakon očeve smrti, nego se zemlja vraćala caru.

 

DANAK U KRVI: U osvojenim kršćanskim zemljama Osmanlije su uvodile devširmu (danak u krvi). Svakih tri do osam godina uzimali bi po kršćanskim selima najrazvijenije dječake i odvodili ih u Carigrad. Posebnim sustavom vjerskog odgoja i vojničkog obrazovanja stvarali su od njih osobe odane caru, a snažan osjećaj zajedništva pretvarao je janjičare u nepobjedive vojnike.

Uspješnosti osmanlijske vojske pridonosili su i akindžije, pripadnici pokorenih pravoslavnih naroda. Akindžije nisu primali plaću nego su živjeli od pljačke, a u ratovima su nastupali ispred i iza ostale vojske. Ispred vojske nastupali su kao pljačkaši, koji su u krajevima pod kršćanskom vlašću širili strah i paniku, a nakon osvajanja teritorija naseljavani su uz pogranične utvrde, kao štit od udara kršćanskih vojski.

Na čelu Osmanlijskog Carstva bio je sultan, o čijoj su riječi i volji ovisili život i sudbina podanika. Sultanovo savjetodavno tijelo, divan, činili su veliki vezir i činovnici zaduženi za vanjske, vojne, pravne i financijske poslove. U doba sultana Sulejmana (1521.-1566.) Carstvo je bilo najveće i podijeljeno u pašaluke. Pašaluci su se pak dijelili na sandžake. Nahije su bile upravna područja Osmanlijskog Carstva, koja su obuhvaćala dijelove grada, utvrde i trgovišta i služila su kao pripomoć pri ubiranju poreza.