Arhiv tekstova

U prohladno kasno jesensko poslijepodne, dok vozim prema Iloku, usput tek pokoje vozilo, pa se kraj doima pustim a krajolik sumornim. Takav dojam imam i dok iz pravca Bikić Dola ulazim u Sot, naselje u šidskoj općini, u kojemu sam i sam proveo dio života, tamo negdje 1975./76. godine. 

Blagdan je svete Katarine, zaštitnice Sota, pa je i župna crkva posvećena svetoj Kati. U selu nema one nekadašnje živosti, koja je resila ovo neveliko mjesto u dane ovoga blagdana. Istina, u Sotu je kirbaj proslavljan i na blagdan Imena Marijinog, negdje polovicom rujna, ali uvijek je bilo šatri u centru sela kod spomenika Presvetom Trojstvu. Crkvu sv. Katarine podigao je kao dar vjernicima Sota, vojvoda Srijemski i Iločki Odescalchi još 1742. godine a potom i župni dvor, dok je princ Hidburghausen darovao novac da se podigne veliki oltar sv. Katarine.

POVIJESNI PODATCI O SOTU: U latinskim listinama srednjega vijeka Sot se spominje vrlo rano, još 1297. godine, kada je posjed pripadao velikaškoj obitelji Horvat, koja je dala dva bana, Ivana i Ladislava, te zagrebačkoga biskupa Pavla Horvata, piše dr. Rudolf Horvat. Koncem 14. stoljeća Sot dolazi u posjed knezova Gorjanskih, a kada su oni ostali bez muške loze, 1481. godine Sot je u posjedu obitelji Raškaj. Zabilježeno je da je osim sela bila i utvrda »castrum Zatha« gdje se nalazio i plemićki dvorac te crkva sv. Pavla. Godine 1526. Srijem pada pod tursku vlast i tako će ostati sve do 1691. godine. Unatoč teškim vremenima hrvatsko se starosjedilačko pučanstvo održalo. Poslije izgona Turaka, Sot je zajedno s Ilokom i sveukupnim iločkim vlastelinstvom darovan rimskom knezu Liviju Odescalchiju. Naime, austrijski je car Leopold I. posudio novac od rimskoga pape Inocenta XI. za vođenje rata protiv Turaka u Ugarskoj i Hrvatskoj, i kada je nakon bitke kod Slankamena već bilo izvjesno da je turskoj moći došao kraj, Leopold nije imao novca za povrat duga, te je papinskom nećaku darovao Srijemsko i Iločko vojvodstvo, o čemu svjedoči carska povelja izdana u Beču 11. prosinca 1698. godine. Taj se posjed nalazio uz Dunav, južno od Iloka i zapadno od Petrovaradina i obuhvaćao je Ilok i još 35 sela i pustara. U popisu vlastelinstva nalazila su se današnja mjesta: Bapska, Bačinci, Bingula, Čalma, Divoš, Erdevik, Gibarac, Grabovo, Grgurevci, Ilok, Irig, Jazak, Krušedol, Kukujevci, Ležimir, Ljuba, Manđelos, Maradik, Molovin, Pavlovci, Radinci, Rivica, Šatrinci, Sot, Stejanovci, Susek, Sviloš, Vizić, Višnjevci i Vrdnik.

Raj  Zemaljski Za Srijem su već stari Rimljani govorili da je tu »delicium mundi«, raj zemaljski. Stoga je poznati rimski patricij želio da se podiči pred europskim prvacima tako vrijednim posjedom. U njegovo ime primio ga je opunomoćenik, opat Bonnini, a za prvoga upravitelja postavljen je knez Bartolomeo Grassi. Godine 1742. vojvoda je sagradio crkvu sv. Katarine i župni dvor u Sotu, a župu je preuzeo fra Pavao Junasović iz Iloka. Mjesto je napučeno narednih godina kada je nadzornik posjeda Mijo Čerkezi preselio u Sot žitelje Pakledina. Pakledin je i danas potes u ataru Sota. Iločki su franjevci upravljali župom narednih desetak godina a 1755. godine u župu dolazi svjetovni svećenik Đuro Korpar, koji je za vrijeme biskupa zagrebačkoga Ivana Paksija (1763.-1770.) bio generalni vikar srijemske biskupije. Sot je u to vrijeme brojio 459 žitelja, a cijela župa 845 katolika. Tada su u Sotu bile samo četiri pravoslavne obitelji koje su pripadale parohiji u Molovinu budući da u Sotu nije bilo pravoslavne crkve. 

Prema popisu iz 1880. godine Sot je brojio 174 kuće s 753 žitelja od čega rimokatolika 707, grkokatolika 14, pravoslavaca 13, luterana 13 i Židova 5. Godine 1900. bila je 231 kuća s 1.118 žitelja od čega rimokatolika 1.021, luterana 41, pravoslavnih 18, grkokatolika 15, kalvina 13, nazarena 9. Najviše žitelja Sot je imao prema popisu iz 1931. godine, čak 1.293, a poslije je ta brojka stalno opadala, posebice u prijelomnim godinama. Godine 1945. otjerani su Nijemci, poslije su tjerani Hrvati, posebice 1971. i 1991.

Pučka škola otvorena je u Sotu 1835. godine, a pohađalo ju je 32 dječaka i 33 djevojčice. Julijansko društvo iz Ugarske otvorilo je u Sotu i pučku školu na mađarskom jeziku, koju su pohađala i djeca slovačke narodnosti. Godine 1913. u Sotu je otvorena i poštanska agencija. I tako sve do današnjih dana, Sot se razvijao u lijepo i pitomo selo, dok se nisu nadvili oblaci devedesetih godina.

PRAZNI ŠOROVI SOTA: S pobjedom demokracije u Hrvatskoj počinju teški dani za Hrvate u Vojvodini. Počinju prebrojavanja i razvrstavanja, počinje se upirati prstom, počinju prijetnje i odvođenja na »informativne razgovore«. Počinju mobilizacije i slanje hrvatske djece u prve redove, počinju otvoreni napadi i prijetnje na ljude i njihovu imovinu. U Sotu je pred Božić 1991. ubijen Josip Janiček, pucano je na župnu crkvu sv. Katarine i na župnika Petra Šokčevića, zapaljene su gospodarske zgrade Dragutina Kiša i Mate Franjo. I to nije sve. Poslije je ubijen i Stjepan Krošlak, a nakon Oluje 1995. godine pokušali su raseliti cijeli Sot. Odlazili su mještani već i ranije, odlazili su neki još 1991. pa sljedećih godina, a najviše ih je otišlo 1995.

OBNOVA: Bogu hvala, danas je stanje dosta bolje i lakše se diše, kaže župnik vlč. Šokčević. Božjom pomoću i darovima naših ljudi popravili smo i obnovili crkvu u Sotu, obnovili smo i crkvu Sv. Mihovila u Erdeviku, obnovili smo i kapelicu Majke Božje, podno Flajšinca, prema ataru Kukujevaca. Ljudi se okreću radu i poslu, ljudi se okreću vjeri i život ide dalje. Sota se s nostalgijom sjećaju i bivši mještani, koji su tijekom Domovinskoga rata raseljeni diljem Hrvatske: Stjepan Činćurak danas s obitelji živi u Dopsinu, nedaleko od Osijeka, koji kaže: »Rado se sjetim Sota, posebice za naše blagdane, Ime Marijino i Sv etu Katu, a i odem do Sota, ali samo za blagdan Svih svetih. Odem do groblja, izmolim očenaš i zapalim svijeće, pa žurim kući, u Dopsin. Tu su mi i djeca, sin je skupa s nama i ima dvoje djece. Kćerka je u Iloku i njena su djeca već velika, u Osijeku su na fakultetu, i život ide dalje«.

I Josip Šajvan je danas s obitelji u Dopsinu, te govori kako ih ima tamo više, te da su se dobro snašli. Jakov Marić sa svojom je obitelji u Našicama, te kaže: »Kako se ne bih sjetio Sota i svete Kate, kad nam je bilo tako lijepo, kad se gosti okupe sa svih strana, pa nam ni hladnoća ne smeta. Danas svetu Katu proslavimo u Našicama, ja sam u mirovini, sin radi u kafiću, a kćerka je završila za modnu dizajnericu i živi i radi u Zagrebu. Do Sota još nisam odlazio. Nije da se plašim, jer nemam se koga plašiti. Nisam nikome ništa nažao učinio. Ali meni jesu. Otjerali su me iz moje kuće, protjerali su me iz moga sela, i to nije jednostavno preživjeti«.

Dragan Jašćur sa svojom je obitelji u Osijeku. »Ima nas tu tri, četiri obitelji, Ružić, Šalamun i mi. Pet, šest obitelji je u Dopsinu i isto toliko u Budimcima, a ima nas i u Ivanovu, Kućancima, Kapelni, Krunoslavlju, Donjem Miholjcu, Našicama, Slatini, te diljem Hrvatske. Moj stari je na moru, u Vodicama. Vidite, odem do Sota, ali to više nije onaj Sot kojega pamtim kao dijete, kao mladić. Volim otići ali se razočaram, prvo tu više nisu oni ljudi koje sam svakodnevno sretao, na koje sam navikao od malih nogu, drugo, mjesto je dosta zapušteno, neuredno, gotovo tuđe. Ipak, srce nekako jače zakuca čim ugledam poznate šorove sotske«.

S željom da bude još puno ugodno provedenih kirbaja, završavamo priču o Sotu i sv. Kati. Sad će i Božić, pa sretno!