Arhiv tekstova

Scena promatrana – deziluzijom teatra

A onda se podigla bura, neviđena! I svi su, na svoj način, zbog nečega i likovali i tugovali! I pobjednici i poraženi! I oni koji baš i nisu bili načisto, ne samo otkuda vjetar puše, već ni s koje su oni strane postavljeni, a i niti kamo spadaju. Kao da se cijeli grad, odjednom, preko noći nekako neočekivano podijelio i dao u velike brige, a u povodu, ipak samo predstave grupe autora pod naslovom Madách – komentari, u režiji Ljubiše Ristića (12. listopada 1985.) I sve je možda moglo ispasti i smješnije no što jest da se iza svega nije valjalo nešto uistinu novo, što će ne zadugo bespovratno izmijeniti ovaj dio svijeta.
S Madách – komentarima započinje pohod ne samo na subotičko kazalište i sve što ono predstavlja, već uistinu i na grad – destruirajući desetljećima uspostavljanu međusobnu uvjetovanost grada i njegove kazališne scene, bolje reći poimanja mjesta kazališta u životu grada i njegovih građana. Što sve izravno ili posredno zrači sa scene prema gledalištu i obratno. Pozivajući se, mahom na iskustva drugih i ne samo europskog pučkog teatra, već i ambijentalnog teatra, poput primjerice dubrovačkoga, pokretači KPGT-a su pred očima grada nastojali ukinuti skrućenu granicu između gledališta i scene, igrajući na kartu dvojstva glumca i publike, života i kazališne scene. Grad kao da se, međutim, oglušio na ovu ponudu. Pri tom jedni posve nijemi, a drugi prenaglašeno ljuti! Što li?  
Deziluzijom teatra, ali i njegovim moglo bi se reći prepadom na život grada, uz rasprostiranje scene po cijelom gradu, a kasnije tijekom Shakespeare-festa i Molière-festa na palićkoj Ljetnoj pozornici i drugdje – htjeli su ostvariti izravno i snažnije, napose uvjerljivije i učinkovitije strujanje života prema kazalištu. Tragom takvih i drugih htijenja uslijedit će mnoge rasprave u rasponu od negacije – budući da po mnogim ambijentalno kazalište nije ništa drugo do varijacija baroknog kazališta, odnosno kutije-pozornice pod otvorenim nebom ili u kakvom zadanom gradskom prostoru – do mistifikacija o ambijentalnom kazalištu kao ishodištu nove kazališne estetike koja ruši granice između predstave i zbilje. U subotičkom slučaju tenzija koju je kazalište, preko vodećih djelatnika KPGT-a, unosilo u grad zakonomjerno je eskalirala od otvorenih pitanja o njegovoj samosvojnosti u sukobe koji su se temeljili ne toliko na različitim teorijskim postavkama koliko prema pitanjima očuvanja multietničnosti grada i nacionalnih prava ovdje živućih naroda – sve više i brže se udaljavajući od polaznih scenskih kontroverzi proisteklih iz kulturnog pluralizma, zamagljujući navlastita kazališna pitanja, ogolivši razlike u tada aktualnim ideološkim i tomu sukladno nacionalno-političkim konceptima. 
Ova i druga pitanja mogla su se nazreti i kroz pojedine prikaze. Tako, primjerice László Ablonci, među ostalim, piše: »Čim je nebeska scena pjevana na ariju Kraljice čardaša okončana, cijenjeni publikum zbijen na pozornici, pokulja kroz uski prolaz preplavljujući kazališno dvorište. U ondje sklepanom gledalištu svak nastoji pronaći slobodno mjesto za sjedenje, dok su se među plahtama koje su se sušile na užetu naganjali Imre Madách (István Bicskei) i Erzsika Fráter (Zsuzsa Daróci). Sjedeći otmjeno u visini zapazim dvojicu vrsnih kolega kako stiješnjeni stoje motreći događaje, postiđen što za njih ne uspijevam istisnuti malo mjesta. Šaptom izmijenjamo pozdrave i nekoliko uobičajenih riječi. László Gerold se znalački, lukavo smješka, profesionalnost ga nije napustila ni u ovoj tjeskobnoj situaciji; u ruci su mu bilježnica i pero, na papir stavlja sve što vidi i čuje. Doista, sve treba fiksirati, ako se kasnije hoće iskristalizirati koji je tekst odakle istrgnut, iz drame ili kakvog drugog djela do toga kakve folklorne elemente sadrže svadbene običajne igre, kao stilizacija rajske scene. I dok sam se osvrtao uokolo, razmišljao sam o sljedećem: kroz koji mjesec bit će tomu točno dva desetljeća kako je upravo ovdje u Subotici upravo László Gerold zabilježio svoje dojmove o jednoj, možda pretjerano uglađenoj predstavi Čovjekove tragedije. Onaj koji je tada tumačio Lucifera, László Pataky sad će u Sinagogi kao židovski svećenik celebrirati pashu. Prema Geroldovu prikazu tadašnja predstava, u režiji Mihálya Virága, s manje vrlina, a tim više mana, igrana je ne samo u Subotici nego i u manjim gradovima i naseljima širom Vojvodine. 
S Ristićevim, međutim, djelom kazalište uopće ne može putovati u unutrašnjost. U najboljem slučaju mogu putovati samo – gledatelji. U daljem lutanju po Subotici više nisam vidio svoje novosadske znance, premda bi za mene izmijeniti misli s njima bilo mnogo važnije nego u narednim satima slijediti ovu igru asocijacija u vezi s Tragedijom. Stoga razmišljam: s kakvim je usputnim mislima moj novosadski kolega kritičar zabilježio scenske komentare. 
Njegovi zahtjevi prekaljeni avangardnim spektaklima su fiksirali pretjerivanja. To se toliko i ne odnosi na Madácha i Tragediju koliko na monumentalnu uzaludnost samoga ovoga kazališnoga pothvata. 
Subotičko narodno kazalište ima strogo određeni program; naime, djelima Molierèovim, Krležinim, Sofoklovim, Moricovim, Örkényijevim, Držićevim i inima obilaziti i sela. U više navrata smo već pisali o tome da su neka ostvarenja ispod ravni ambicija. U odnosu prema novosadskom kazalištu Subotica se više pridržava konvencija. To ne čini samo zbog svojih umijeća i mogućnosti nego je rukovođena i poznavanjem stvarnosti, budući da se subotičko kazalište usmjerava i u onom pravcu kuda želi uputiti svoje poruke – stanovništvu vojvođanskog sela, tamošnjem sociološkom i društvenom realitetu«.