Arhiv tekstova

Nije bilo lako...

U vrijeme kada je većina stanovnika živjela od plodova s njiva i uzgoja stoke, svaka klimatska neprilika utjecala je na egzistenciju i opće ekonomsko stanje. Pojedini takvi događaji ostali su zabilježeni u kronikama grada i okolice. Po tragičnim razmjerama upamćena je, primjerice, godina kada se jezero Palić osušilo. 
»Godine 1863. vladala je velika oskudica usljed suše koja je zahvatila ove krajeve. Padaline su te godine bile neznatne, tako da se jezero Palić, čija visina vodostaja zavisi jedino od padalina, te godine po drugi put u svojoj historiji osušilo...« (Katarina Ulmer, »Mlinarstvo u Subotici do Nagodbe 1867.«, Zbornik za društvene nauke 1968.).

Borbe s vodama

Arhivist i povjesničar László Magyar navodi kako su 1860-ih u Subotici vladale velike suše i česti požari (»Razvoj grada i njegova arhitektura«, Rukovet broj 7-8-9, rujna 1995.): »Zbog toga grad donosi odluku o iskopavanju javnih i uspostavljanju arterskih bunara«. Do prvog bušenog bunara s kvalitetnom vodom iz dubljih slojeva proći će, ipak, još dva desetljeća. Grad se s jedne strane susreće s nedostatkom kvalitetne, zdravstveno sigurno pijaće vode, na šta ukazuju i liječnici, a s druge strane se suočava s problemom poplava. »U Povijesnom arhivu postoji veliki broj dokumenata koji svjedoče o borbi sa subotičkim vodama« – piše Magyar, citirajući predstavku šefa subotičke policije iz 1880. upućenu Privrednom savjetu, koja slikovito prikazuje nevolje stanovnika s poplavama u pojedinim dijelovima grada. – »Opće je poznato, da se s dolaskom jeseni pojavljuju problemi kiša, koje se, zbog nedostatka kanalizacione mreže skupljaju na pojedina mjesta u gradu, oštećujući imovinu građana. Jedna od ‘crnih točaka’ u gradu je i takozvana ciganska bara i to u osmom kvartu. Zbog njenog ‘vodenog dejstva’ urušeno je više od 60 dvorišnih placeva pa su se tako oštetili vrtovi u koje je uložen veliki trud njihovih vlasnika, a ruinirano je i više objekata...«. (Korito Ciganske bare sa starih karti grada danas je prekriveno kućama i dvorištima. Prostirala se na prostoru danas omeđenom ulicama Arsenija Čarnojevića, Kumanovskom, Ivana Zajca i Miloša Obilića.)

Još su vidljivi tragovi oluje

Bilješke o štetama koje su nastajale i narednih desetljeća, pa i u iznenadnim i neočekivanim situacijama kao što je veliko nevrijeme, sačuvane su i u dokumentaciji o povijesti crkve u Žedniku. Crkva sv. Marka u Žedniku građena je od 1906. do 1909., a posvećena je 1911. godine. Kakve su sve nevolje vidjeli i doživjeli naši preci u to vrijeme?
»Svakako je zanimljiva molba što su je braća Lulić uputili Gradskom poglavarstvu. Molba je napisana 3. rujna 1909., a doslovce glasi: »Žedničku smo crkvu završili, ali je nismo predali. Međutim, 1. rujna bila je silovita oluja u Žedniku i okolici, pa je načinila mnogo štete i na samoj crkvi: razbila je brojne crijepove, srušila jedan mali zvonik, ostavila je obojene prozore. Mole, dakle Gradsko vijeće neka im prizna i nadonadi štetu. Poglavarstvo je imalo razumijevanja i priznalo je štetu, kako to razabiremo iz spisa« – bilježi dr. Ante Sekulić u publikaciji Selo na raskrižju putova – stoljetnica žedničke župe.
Ali, oluja 1925. nanijela je štetu koja se i danas vidi na panorami sela: srušen je zvonik koji ni do 21. stoljeća nije nadoknađen. Da se nad crkvom sv. Marka u Žedniku nekada, do 1925. godine, uzdizao centralni toranj i zvonik na visini od 47 metara, dajući, tada još novom objektu, skladan izgled i konture, podatak je malo znan današnjim generacijama, rođenim nakon tog dalekog vremena. Već devet desetljeća prvi pogled na ulazu u selo iz pravca Subotice pada na »okrnjeni« crkveni toranj, kraći za skoro 17 metara od podignutog prilikom gradnje crkve, što je slika koja traje u sjećanju svih, pa se učini kao da je oduvijek tako bilo. Što se s tornjem dogodilo?
»Težak udarac je pogodio novu crkvu i župljane. Veliko nevrijeme kolovoza 1925. godine, oštetilo je žedničku crkvu. Posljedice nevremena su još i sada vidljive. Zvonik je, naime, još i danas ostao nepopravljen. O cijelom događaju dala je izjavu župnikova sestra Ana Evetović. Ona priča: »Bila je toga dana silna zapara. Bili su svi prozori na župnom dvoru otvoreni. Najednom, digla se silna oluja koja se brzo približavala. Kapelan i ja smo brzo zatvarali prozore i kada smo to završili, gledali smo kroz prozor vani, prema crkvi. U to silni vjetar podigne krov crkvenog tornja u vis, u zraku se prevrne i križem prema dolje padne na zemlju. Zvonik je pao na istočnu stranu od crkve, a križ se zarije u zemlju duboko oko 3 metra (Povijest župe..., str. 30)«. (iz publikacije dr. Ante Sekulića).
Autor dalje bilježi: »O nevremenu netom spomenutom zabilježeno je u godišnjaku Subotička Danica za 1926. Ali treba pripomenuti da je oluja srušila lijepi gotički zvonik sv. Jurja/Đurđa u Subotici i iskrivila (‘usukala’) građu zvonika župne crkve sv. Roka u Subotici. Stradali su brojni ljudi, životinje i usjevi (poglavito kukuruz). Takva olujina nije zabilježena više na onom području«.

Dramatično svjedočanstvo

Veliko nevrijeme, po svemu sudeći, zahvatilo je tada šire područje. Subotička Danica za 1926. u rubrici Kronika bilježi:
»Nevrijeme. Prošloga ljeta pravo je nevrijeme vladalo po Bačkoj. Česte i velike kiše biše, neobično mnogoput je bilo velikih bura i vjetrova. 25 – kolovoza cijeli dan je bila velika zapara, a nebo mutno. Oko 4 sata poslije podne podigne se strahovita oluja i prodriše oblaci te zavladao pravi sud Božji: Grmi, puca, sjeva, drvlja se lome, krovovi padaju dolje a voda potokom teče na sve strane. Učinjena je silna šteta, koja se ne da naknaditi. U Subotici porušene su tri crkve: sv. Roke, sv. Đurđa i na Žedniku. Bojmo se Boga.«
Klima i njene ćudi... Žarka ljeta, sušne godine, velike kiše, oluje i mnoge druge klimatske nedaće s kojima se susrećemo danas, pratile su i naše pretke. Kakva li se to prašina uzdizala, ili pak »čupalo« iz blata, u vrijeme dok se atarskim putovima bez tvrde podloge putovalo zapregom.
 Ostalo je zapisano dramatično svjedočanstvo iz kolovoza 1929. godine kad su nad sjevernom Bačkom, kako navode kroničari, vladale nezapamćene vrućine. 
»Tih dana u popodnevnim satima, u sastavu kompozicije teretnog vlaka koji se kretao od Bačke Topole prema Subotici zapalio se, najvjerojatnije usljed velike žege i trenja osovina, jedan veliki vagon natovaren buradima nafte i benzina. Požar je primijećen još na putu, ali je vlakovođa odlučio doći do žedničke željezničke postaje i tu vlak prebaciti na neki sporedni kolosijek radi gašenja, jer se to na otvorenoj pruzi nikako nije moglo učiniti.« (Iz knjige Žedničke iskre – kronika Novog Žednika, Miloša B. Lukića)
Bio je to tragičan dan za Novi Žednik. U blizini zapaljenog vagona koji se sve više rasplamsavao bilo je odraslih, ali i radoznale djece. Tijekom gašenja vagon je eksplodirao. Nastradali su ljudi koji su gasili požar i još mnogi u blizini. Do subotičke bolnice je bilo daleko, a u cijelom Novom Žedniku nije bilo ni jednog bržeg prijevoznog sredstva od običnih taljiga. Srećom je dvadesetak minuta poslije nesreće naišao vlak iz Bačke Topole ka Subotici, kojim su svi teže ozlijeđeni otpremljeni u subotičku bolnicu. 
Nikada nije bilo lako...
Katarina Korponaić
(Podaci i fotografije iz knjige Katarine Korponaić Tajanstvena Subotica, u izdanju Povijesnog arhiva Subotica 2017. godine)