Arhiv tekstova

Kraljice u božićnoj bajci

Kraljica Bodroga bilo je svugdje. Pjevale su u etno kući, na mostu, u crkvama, dale su svoj prinos značajnim događajima, prijemima i proslavama, sudjelovale u emisiji Lijepom našom, imaju snimljena dva nosača zvuka, ali teško da bi se bilo koja od njih mogla sjetiti da su pjevale u ergeli konja. Tu »nepravdu« ispravio je njihov predsjednik Željko Šeremešić koji im je dogovorio nastup na Božićnom balu lipicanaca  – Tajna Bijele kočije u Državnoj ergeli Đakovo. 
A ako je »bal lipicanaca«, znači da se ne održava u kakvoj dvorani ili kazalištu već u ergeli. I tako Kraljice Bodroga kada jednog dana budu pravile popis mjesta gdje su nastupile, mogu tom popisu dodati još jedno mjesto – ergela. 
»Stvarno svugdje nas je bilo, samo još nismo pivale u ergeli i na pisku«, kaže kroz smijeh Anita Đipanov-Marijanović neposredno prije nastupa. 
A posrećilo im se da pjevaju i u ergeli i na pijesku. Sve u jednom nastupu. Pardon. U dva nastupa, jer su monoštorske Kraljice nastupile na oba  Božićna bala – onom od 17 i onom od 20 sati. 

Šokački klik

A sada da se vratim na onaj nastup koji im je dogovorio predsjednik. Ne znači to da je on kao kakav menadžer išao po Hrvatskoj i za rukav vukao organizatore programa kako bi dogovorio nastup svojih »cura«, već je samo spretno iskoristio okolnosti koje Bodrogu idu itekako na ruku. A te okolnosti znače da su Grad Sombor i Grad Đakovo prepoznali zajednički interes i pripremili jedan projekt prekogranične suradnje. Hoće li u konačnici taj projekt dobiti i zeleno svjetlo još se ne zna, ali je veliki pomak i to što je projekt otvorio prostor za suradnju Đakova s hrvatskom zajednicom iz Sombora, a izbor je bio Monoštor. 
Potvrđuje nam u razgovoru to i prvi čovjek Grada Đakova. 
»Upoznali smo se s prijateljima iz monoštorskog KUDH-a, vidjeli smo što oni rade, bili smo njihovi gosti i procijenili smo da nam je značajna suradnja s Hrvatima u Vojvodini. Počeli smo suradnju i sa školom u Monoštoru, tako da će djeca iz Monoštora biti naši gosti u ožujku na Danima hrvatskog jezika. Mogu reći da smo se ‚kliknuli‘ s ekipom koja radi u Monoštoru i ta naša suradnja savršeno funkcionira«, kaže gradonačelnik Đakova Marin Mandarić. 
Nije mladi đakovački gradonačelnik, valjda da ne uvrijedi goste iz Monoštora koji se drže neprikosnovenim šampionima ribljeg kotlića, nabrajajući suradnju s Monoštorom spomenuo đakovačko treće mjesto na natjecanju u kuhanju ribljeg paprikaša, da zlo bude gore, baš u srcu Monoštora. Nisu im to treće mjesto zamjerili ni Monoštorci. 
»Šokci lako nađu zajednički jezik i mi smo sada već stari znanci«, kaže Bodrogov prvi čovjek.
I tako se eto dogodio nastup Kraljica Bodroga u đakovačkoj ergeli, i to ni manje ni više već na Božićnom balu. A kako se ono što mediji ne zabilježe »nije ni dogodilo« i potpisnica ovih redaka bila je dio ove monoštorsko-đakovačke priče. A ostat će zabilježeno da su ovogodišnji Božićni bal otvorile upravo Kraljice Bodroga i to izvedbom hrvatske himne. U najsvečanijoj nošnji. Doduše, ne kompletnoj, jer pijesak u ergeli ipak nije za njihove papučice. Redali su se za njima gosti iz Mađarske, Slovenije, sudionici iz Hrvatske, ne pjevačkim već točkama u kojima su se pokazali i iskazali četveronožni rasni ljepotani kroz vrijeme i običaje.

Ergela ponos Đakovštine

Domaćini iz ergele u Đakovu, koja se službeno zove Državna ergela Đakovo, s ponosom će istaknuti da je to jedna od  najstarijih ergela u Europi. A neslužbeno i više od toga, jer su otkrivene iskopine na području Ivandvora koje datiraju iz IV. stoljeća, što je desetak stoljeća i prije službenog osnutka ergele. 
»Službeno, Državna ergela Đakovo osnovana je 1508. godine, a uzgoj lipicanaca na samoj ergeli traje 211 godina. Kao najznačajniji moment u našoj povijesti izdvojio bih kada su dovedene prve kobile i pastuh iz Lipica, zatim 1972. godinu kada nas je posjetila kraljica Elizabeta II. i 2016. godinu, kada su predstavnici engleskog dvora ponovno posjetili ergelu«, nabraja nam predusretljivi ravnatelj ergele Mirko Damjanović i još pojašnjava da dio Državne ergele Đakovo sada čini i ergela Lipik koja se praktički nalazi na tri lokacije – pastuharna u centru grada, Ivandvor gdje je matično stado i Lipik, što je oko 220 konja. 
»Lipik nam je u ratu postradao i desetak godina naši konji bili su u zatočeništvu u Srbiji, ali napokon su prije 10-11 godina vraćeni u Lipik, ali jasno je da zbog toga ta ergela ne može imati broj konja kao u Đakovu, i u Lipiku je oko 75 konja. Međutim, imamo planove za proširenje ergele u Lipiku tako da će se i tamo povećavati broj lipicanaca«, kaže Damjanović. 
A grla iz Državne ergele Đakovo ima diljem svijeta. Naš domaćin posebice ističe da je jedna od linija konja iz ove ergele u Južnoafričkoj Republici, ima ih na američkim kontinentima, pojedinačnih grla u Australiji… Za nekoga tko je, kao ja, totalni nepoznavatelj uzgoja konja nekako je logično pitanje bilo je li teško očuvati čistoću rase. Po malo iznanađenom Mirkovom pogledu kasno sam shvatila da sam pitala nešto što se za ergelu koja stoljećima njeguje čistoću lipicanerske rase konja može usporediti s pitanjem pada li zimi snijeg. 
»To ide svojim nizom i protokolom. Držimo se čistih linija i rodova. Nije teško, a dokaz za to je 211 godina naše tradicije. Hrvatska definitivno spada među zemlje s najvećim brojem lipicanaca, a mislim tu na ergelu i na privatni uzgoj«, kaže strpljivi ravnatelj ergele, koji je u Đakovštini poznat ne samo kao ravnatelj ergele već prije svega kao vrsni folkloraš i voditelj kulturno-umjetničkih društava.  Slušajući ga pažljivo otvorilo mi se još nekoliko, ovoga puta suvislih, pitanja. Ali... za neki drugi susret. U Đakovu ili Monoštoru. Svejedno.
Z. Vasiljević