Arhiv tekstova
Mnoge primjedbe na čistoću grada i dvorišta
U arhivskom fondu Sreskog suda za razdoblje od 1850. do 1861. godine (F 17) u Povijesnom arhivu Subotica sačuvano je mnoštvo oporuka iz 1855., tragične godine u kojoj je epidemija kolere u ljeto unesrećila grad. Na koji način je u to vrijeme izražavana »poslednja volja« pred bilježnikom i svjedocima? Kako su izgledale oporuke u devetnaestom stoljeću? Citiranu oporuku, jednu iz tog mnoštva dokumenata, 15. srpnja 1855. godine sačinio je bračni par bez djece:
»Mi ozdol podpisati neznavši kadaćemo u Vikovičnost pozvani biti, sada još zdravi i pripameti, od sviuh naši ganući i neganući dobara, kano:
Varoška kuća (adresa), na Nađfenskoj pustari 86 lanaca zemlje..., u Radanovcu 13 lanaca zemlje i 28 motika vinograda...
Buduć dasmo veoma opasno vrime dočekali neznavši kojećemo pria s ovog svita polaziti, zato sva gori spomenita dobra, jedno drugom ostavljamo, tako da ono, koje iz među nas dvoje u životu ostane, podpunu vladu imade spomenito dobro sva do smerti svoje, ne samo uživati nego također od svih dobara uredbu učiniti, i makar kome bilo vikovičito ostaviti...«. (Radi autentičnosti teksta i načina izražavanja u oporuci polovicom devetnaestog stoljeća nisu učinjene ispravke u skladu s aktualnim pravopisom.)
Zavirivanje u (tuđa) dvorišta
U okolici Subotice i na pustari Tavankut kolere je bilo i 1866. Zatim stiže ponovo 1873. godine i u Subotici poprima velike razmjere (ali manje nego one katastrofalne 1831.). Zapisnici Zdravstvenog odbora iz 1873. godine i poduzimane protuepidemijske mjere, prikazani u istraživanju Ivana Pančića (Kolera u Subotici 1873. godine), govore o izgledu i atmosferi grada, kao i još uvijek velikim problemima s prljavštinom u neuređenim ulicama, ali i u dvorištima. Polemika velikih političkih protivnika seli se i na sjednice Zdravstvenog odbora u međusobnim optužbama o izgledu dvorišta vodećih ljudi grada, dok epidemija već odnosi prve žrtve. Odbor je početkom kolovoza, na primjer, u sklopu preventivnih mjera izdao naloge koji slikovito govore o stanju i problemima subotičkih ulica sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća:
»Vlasnici tovilišta svinja, smještenih pored rudnika pijeska, obavezaće se da se površina istih poploča ciglama i drži u čistom stanju i to u roku od osam dana, u protivnom, isto će se izvršiti na njihov teret.
Policija posebnu pažnju treba da obrati na održavanje čistoće ulica i dvorišta.
Dezinfekcija javnih mesta i dalje da se nastavi.
Zasipavanje baruština na ulicama da se nastavi, policija neka posebnu pažnju obrati da se voda iz dvorišta ne baca na ulicu.
Mesto za prodavanje neprerađene kože sa pijačnog trga da se premesti negdje van grada...«.
Izdan je nalog i o kontroli rakije u krčmama, jer se pronio glas o točenju »rakije protiv kolere«.
Upute o postupanju tijekom epidemije prenose i novine. Subatički glasnik piše:
»Zdravi ljudi sačuvaćedu se od kolere najbolje ako prije kolere i za vrime dok traje:
Umereno živu i razuman način svog življenja ne prominjuju.
Obitališta (kuće i sobe svoje) čisto i suvo drže i u nji često vozduh (ajer) propuštaju i onakva jila, što napolje tiraju, osobito pak nezrilo voće ne jidu.
Za piće je najbolje čista dobra voda, a onima koji su na vino navikli, priporučuje se staro crveno vino. Pivo valja u koliko je moguće izbegavati.
Od nazeba se triba jako čuvati i svoje tilo čisto držati, potome dakle i rublje, tako isto i krevetske čaršape i navlake na uzgljancama često minjati i najposle, od mnoge se radnje bilo duševne ili tilesne čuvati i uvik miran biti i ničega se ne bojati.«
Pozivanje na »uvik miran biti« bilo je posebice popularno. I ostalo... Danas bismo to nazvali obranom od stresa.
U istom broju novina od 8. kolovoza se saznaje i sljedeće: »najvećma bisni kolera u 4–tom i 5–tom krugu« (4. i 5. gradski kvart – prim. aut.).
Stotinu godina kasnije, u istraživanju ove epidemije, se konstatira: »Uzrok pojave kolere u Subotici je u prvo vreme bila kontaktna infekcija, a kasnije tkz. ’vodena epidemija’, kada su kolerične klice dospele u vodu za piće, uzrokujući opaku bolest širokih razmjera«. Prema zapisnicima, od 2. srpnja do 1. listopada 1873. godine od kolere je oboljelo 1.561 osoba, umrlo je 877, a 684 ozdravilo. Grad je u to vrijeme imao oko 56.000 stanovnika.
Djeca bez roditelja
Tko je u prošlosti brinuo o djeci bez roditelja; čija je dužnost bila starati se o njima; kako je zakon regulirao zaštitu dječaka i djevojčica bez majke i oca?
Arhivski fond pod nazivom Siročadski sto grada Subotice 1874 – 1967 (F 26) čuva obilje dokumenata o načinu staranja nad maloljetnicima bez roditelja u naznačenom razdoblju, ali ne i ranije, u vrijeme kada je moj šukundjed ostao 1855. godine prvo bez oca, a onda i bez majke 1859. godine. U uvodu u građu fonda objašnjeno je kako je Siročadski sto bio tutorstvena vlast s ciljem očuvanja interesa štićenika. Precizan datum osnivanja ove institucije se ne zna. Prema sačuvanim knjigama, godinom početka rada mogla bi se smatrati 1874., ali se ovaj naziv – Siročadski sto – spominje već i u dokumentima krajem osamnaestog stoljeća. Zakonom je staranje bilo utvrđeno na sljedeći način: »Svi maloljetnici koji nisu bili pod očinskom vlašću stavljeni su pod tutorstvo koje je pripadalo u prvom redu onome koga je tutorom imenovao otac u oporuci. Ako to nije bilo učinjeno, mati je bila prirodni i zakoniti tutor. Poslije majke zakonito tutorstvo pripadalo je djedu po ocu, zatim djedu po majci, a onda srodnicima muškog spola... Tutor je moglo biti i obiteljsko vijeće od pet članova.«
Istraživanjem zdravstvene zaštite, kao i društvene brige o djeci u daljoj prošlosti bavio se dr. Emil Libman, a dio tih podataka objavljen je u monografiji Kolevka ljulja srcem 2003., povodom sto godina Doma za djecu Kolevka. Na temelju istraživanja starih dokumenata, dr. Libman konstatira kako ni u prvoj polovici devetnaestog stoljeća u Subotici još nema dječjih domova; pouzdano doma za siročad nije bilo ni 1890. godine. Kroz ranija razdoblja postojali su neki drugi oblici dječje zaštite. U osamnaestom stoljeću, na primjer, bile su angažirane dojilje za napuštene bebe, a starija djeca bez roditelja zbrinjavana su u okviru šire obitelji i u obiteljima bez djece.
Navodeći arhivske dokumente iz kasnijeg razdoblja, dr. Libman bilježi podatak iz izvješća 1846. godine, kada je na popisu Magistrata bilo 156 siročadi.
Jesu li su moji preci Mijo i Adam u djetinjstvu nakon smrti oca 1855., a zatim i majke 1859. godine, dospjeli na popis Siročadskog stola ili su, ipak, zbrinuti u široj obitelji? Jesu li ostali zajedno ili su razdvojeni? I pored mnogih pregledanih dokumenata u Arhivu, odgovori su još uvijek pod dubokim slojevima prošlosti...
Katarina Korponaić
(Podaci i fotografije iz knjige Katarine Korponaić
Tajanstvena Subotica, u izdanju Povijesnog arhiva Subotica, 2017.
