Arhiv tekstova

Posljednjih nekoliko mjeseci (ponovno) se puno piše i govori o »pedeveu«, ili porezu na dodanu vrijednost, koji se, nakon višegodišnjih pokušaja, konačno uvodi i u naš porezni sustav. Održavaju se obuke za porezne službenike i seminari za gospodarstvenike, ali pitanje je koliko uistinu razumijemo bit i osnovne značajke ovoga poreza, način njegova obračuna i, uopće, kako će se novi porezni sustav odraziti na naš život? 

Uvođenje poreza na dodanu vrijednost, koji je usvojen u srpnju ove godine, a čija se primjena planira od 1. siječnja sljedeće godine, nedvojbeno predstavlja prilagodbu domaćeg poreznog sustava standardima Europske Unije, ali je i odraz nastojanja da se njegovom primjenom uvede više reda u naše gospodarstvo i stabiliziraju i povećaju priljevi u državni proračun. Također, porezni stručnjaci listom tvrde da bi nam svima trebalo biti bolje! Zašto? Pokušat ćemo vam u sljedećih nekoliko brojeva »Hrvatske riječi« približiti bit i temeljne značajke ovog poreznog sustava i objasniti kako će njegova primjena utjecati na naše živote.

IZBJEGAVANJE DVOSTRUKOG OPOREZIVANJA: S institucijom PDV-a mnogi od nas su se već ranije susretali. Kada smo donosili robu iz Njemačke ili Austrije, a kasnije i iz Mađarske, ako smo napravili dovoljno veliki račun (150 DEM, 1.000 šilinga, 50.000 forinti…), mogli smo dobiti nazad »mehrwertsteuer« ili »afu«. Vrlo dobro smo znali da račun moramo ovjeriti na granici prilikom izlaska iz zemlje u kojoj smo kupili robu i da će nam iznos poreza s računa (eventualno umanjen za koji postotak provizije ili već tko zna čega) prodavač vratiti kada sljedeći put odemo u kupovinu u dotičnu zemlju (ili će se povrat obaviti na samoj granici ili od strane specijalizirane agencije). 

Zašto su oni nama uopće vraćali taj porez? Odgovor leži u jednoj od temeljnih odrednica poreza na dodanu vrijednost, a to je da se oporezivanje dodatne vrijednosti vrši prema načelu odredišta, odnosno, plaća se tamo gdje se roba troši. On se, prema tome, ne plaća na robu koja se izvozi, ali se plaća u zemlji u kojoj se roba troši, čime se izbjegava dvostruko oporezivanje među državama (ne zaboravimo da smo na granici, prigodom unošenja robe u zemlju, imali obvezu plaćanja carine i poreza na promet na uvezenu robu). Prema tome, bit poreza na dodanu vrijednost jest oporezivanje krajnje potrošnje samo u vlastitoj zemlji i izbjegavanje dvostrukog oporezivanja. Budući da se izvozom robe krajnja potrošnja »seli« u neku drugu zemlju, ne postoji obveza plaćanja toga poreza u vlastitoj zemlji. Ili, ako je već plaćen, kao u našem slučaju, prodavač od države traži povrat uplaćenog iznosa i to na temelju računa ovjerenog na granici kojim je od strane carinskih vlasti potvrđen izlaz robe iz zemlje i kojeg smo mu mi vratili prigodom naplate »mehrwertsteuera«. Dakle, već iz vlastitog iskustva poznajemo jednu od osnovnih značajki ovoga poreza, a to je da se on ne plaća na izvezenu robu.

OPĆI POREZ NA POTROŠNJU: No, pođimo redom. Što je, ustvari, porez na dodanu vrijednost? I zašto se baš tako zove? 

Ponajprije svakako moramo razjasniti što je to »dodana vrijednost«. Dodana vrijednost je onaj dio vrijednosti proizvoda ili usluge koji dodajemo u određenoj fazi proizvodno-prometnog procesa ili pružanja usluge. Ili, jednostavnije rečeno, to je razlika između vrijednosti prodaje proizvedenih dobara i usluga i vrijednosti kupovina materijala i ostalih inputa, bez inputa rada, kojima su ta dobra i usluge proizvedeni. To je onaj dio naše prodajne cijene proizvoda ili usluge koji služi za pokriće troškova i ostvarenje dobiti u našoj fazi proizvodno-prodajnog ciklusa. Prema tome, dodana vrijednost je vrijednost stečena u određenoj fazi u lancu robnog prometa i pružanja usluga. 

Iz naziva samog poreza možemo zaključiti da se tu radi o porezu koji se odnosi samo na tu stečenu, dodanu vrijednost. Što to znači? To znači da se iznos porezne obveze prema državi obračunava i plaća samo na razliku između nabavne vrijednosti svih elemenata potrebnih za proizvodnju i prodaju dobara ili izvršenje usluge i prodajne vrijednosti proizvoda ili usluge. Prema tome, iznos porezne obveze izravno ovisi samo o onom dijelu prihoda koji smo ostvarili ili dodali u našoj fazi proizvodno-prodajnog ciklusa. 

PDV bismo mogli definirati kao opći porez na potrošnju koji se obračunava i plaća u svim fazama proizvodnje i prometa roba i usluga, razmjerno ostvarenoj dodanoj vrijednosti u pojedinoj fazi, kao i na uvoz dobara. Nikako ne smijemo zaboraviti da će porez na dodanu vrijednost zamijeniti trenutačno postojeći jednofazni porez na promet roba i usluga.