Arhiv tekstova
Poezija rođena u šutnji
Četvrta zbirka poezije Marka Kljajića, nazvana Rumeni sutoni izašla je 2014. godine u nakladi NIU Hrvatska riječ iz Subotice. Knjiga broji više od osamdeset pjesama raspoređenih u tri cjeline, nazvane Krajolik i pjesnik, Getsemanski podovi duše i Slučajnoj suputnici (i supatnici). Kako se navodi u pogovoru naslovljenom Lirski plodovi duše, autora Zvonka Sarića, pjesme sabrane u ovoj zbirci nastajale su od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća do sadašnjice, dvije tisućitih.
Zbirka se otvara pjesmom Imenovali su me, koja jasno daje do znanja iz čije pozicije se pjeva i čijim očima je viđen ovaj pjesnički svijet. U prvoj cjelini Rumenih sutona dominantno osjećanje je samoća. Osamljeni lirski subjekt je sam u noći, u mraku, on je molitelj u Getsemaniju. Okružuje ga grad u mraku, priroda potvrđuje njegov osjećaj usamljenosti. Kao u Tinovoj Svakidašnjoj jadikovki, pjesniku u njegovu Getsemaniju ne dolazi ni drug ni draga. Ova poezija odiše jednostavnošću čovjeka onakvog kakav je sam pred sobom. U pjesmama se sluti i pjesnikova životna dob iz koje se pjesnik obraća drugima i svijetu s nemalim životnim iskustvom. Jedan od dominantnih motiva je samoća.
Susreti s čovjekom
Pjesnička samoća ipak nije posve siva, bar ne za čitatelja – ona daje gorko-slatke plodove poezije. Pjesnik piše o svojim svakodnevnim susretima s ljudima. Ovi susreti otkrivaju više o imenovanom lirskom subjektu, Marku Kljajiću, svećeniku, koji se susreće s raznim ljudima u svom svakodnevnom (bogo)služenju. Pjesme posvećene različitim ljudima, onima s kojima se u službi susreće, prikazuju intimni susret svećenika s čovjekom, čovjeka s čovjekom i pune su osobnih patnji i bijeda tih pojedinaca.
Pjesnik ne mrzi ni svoje neprijatelje, premda se u pjesmama u kojima i o njima progovara osjeća velika gorčina. Pjesnik nastoji ostati prizeman i ponizan i ne zaboraviti biti čovjek ni u teškim trenutcima. Pjesnik ne taji svoju samoću; naprotiv, pišući i o drugima i o prirodi, on piše i o svojoj samoći. Samoća se simbolički iskazuje i u naslovima pjesama, kao i u brojnim motivima koji je simboliziraju. Noćna tišina sa svojim pritajenim zvukovima i sjenama izoštrava u pjesniku osjetilo za stihove. Oni su prodorni i oštri poput noćnog fijuka vjetra ili škripe u noći.
Nada u svjetliji svijet
Pjesnik sve više stremi k onom drugom, svjetlijem svijetu; on ga sluti, premda ne dohvaća u mučnoj prolaznosti. Ono što daje kratkotrajnog oduška i odmora tumaranju u tom mraku jest mučenički lik Krista kojeg smrt vječni život znači.
Poetika Marka Kljajića u ovoj zbirci u svakome retku odaje prijeđen veliki životni put. Njegove pjesme pjevaju o sadašnjem trenutku iz koga se osvrće na prošlost i mnoge odlaske, svoje i tuđe, privremene ili trajne, ali uvijek bolne i nepreboljene. Jedino što pjesnika drži u nadi jest, kako i naslov jedne njegove zbirke glasi U istini trećeg dana – sve ima smisao. Stihovi ove zbirke bilježe prolaznost na putu do te istine, do vječnosti.
Svjetliji tonovi
Posljednja cjelina Slučajnoj suputnici (i supatnici) donosi svjetlije tonove, ali oni uvijek ostaju nedohvatni. To svjetlo koje doziva iz daljine, kome piše stihove pune blagosti i nježnosti je žena. Ona je san, snoviđenje, sjećanje na lijepu i svijetlu mladost. Ono što je vrlo karakteristično za pjesme pisane o ženi, ona je uvijek daleka, u odlasku ili prolazi tek snovima. Na javi je nema nigdje, osim u pjesmi. Žena je označena motivima bujanja prirode, ona je svijetla i zelena naspram sivila pjesnikove jeseni. Žena u pjesmama nosi i biblijsku simboliku izlječenja i plodnosti.
Pjesme o ženi jedine su u kojima ne dominiraju statički motivi samoće i mraka. U njima je zastupljeno kretanje, prolazak. Blagotvorni i iscjeljujući susret događa se u snu. Žena je nagovještaj izbavljenja od usamljenosti.
Zajedničko obilježje triju cjelina zbirke Rumeni sutoni je razvijen pjesnički jezik, bogata simbolika koja označava iste motive i dubina intimnog i iskrenog otkidanja od najdubljih vlastitih doživljaja svijeta. Pjesme pisane u tišini traže sebi sličnu tišinu duše u koju bi se ulile, noseći svoje bujice tame i ljekovite svjetlosti.
Klara Dulić
