Arhiv tekstova
Biti častan ili časnik?
Jedne tople svibanjske noći 1906. godine oberlajtnant carske i kraljevske aspern-esslinške Sedamnaeste dragunske pukovnije, doktor matematike Ramong Gejza, ubio se hicem iz pištolja u zadunavskom gradu Maria Theresienburgu u madžarskom dijelu Austrougarske Monarhije. U sobi ga je mrtvog pronašao njegov drug, časnik Bandi Kaloj. Događaji koji su doveli do ovakvog ishoda započeli su dolaskom japanskog grofa Fudschi-Hasegave i njegovih časnika u Theresienburg, kao pobjednika u nedavnom ratu protiv Rusije. Jednolični i dosadni život garnizona postaje pun živosti. Trebalo je prirediti svečanu večeru za uzvanike, održati primjeren govor o pukovnijskim zaslugama u pobjedi nad Napoleonovim trupama u čast japanskog izaslanstva, za što je pukovnik Warronigg zadužio mladog oberlajtnanta Ramonga Gejzu. Ovaj se pak, zaljubljen u pukovnikovu suprugu, Olgu Warronigg Glembay, napije, održi neprimjeren govor, te izazove incident pred Japancima. Uslijedila je kazna, a kako se u međuvremenu pokazalo da su Japanci u Theresienburgu izveli zgodnu pljačku, da je Fudschi-Hasegava teški prevarant, Ramong je molio da mu se umanji kazna. Kazna mu je, naprotiv, povećana te on više ne nalazi drugog izlaza osim da se ubije. Na oproštajnom skupu Sedamnaeste dragunske pukovnije pukovnik Warronigg drži govor kojim se oprašta od mladog austrougarskog nadčasnika koji je počinio samoubojstvo.
Ovo je kratki siže radnje u predstavi Sprovod u Theresienburgu rađenoj po tekstu Miroslava Krleže. Predstava je nastala u koprodukciji beogradskog Bitef teatra i kazališta Dezső Kosztolányi iz Subotice. Režiju i dramatizaciju potpisuje Anđelka Nikolić, a njezina inscenacija počinje turom kroz izložbu koju je publika na početku predstave mogla pogledati. Na izložbi, koja je kasnije poslužila i kao scenski okvir, mogla se vidjeti rekonstrukcija sobe nesretnog oberlajtnanta Ramonga Gejze, mjesto gdje je pao mrtav, te mnoštvo predmeta, slika, portreta i dokumenata iz života garnizona, kao i Austrougarske Monarhije. U okviru toga postavljena je i tematska izložba »Razvoj samoubojstava europskih intelektualaca u prvoj polovici XX. stoljeća«. Redateljski postupak Anđelke Nikolić krenuo je širokim potezom predstavljanja ozračja u garnizonu u Theresienburgu, likova i njihovih odnosa, da bi, sužavajući se, pred kraj doveo do sadržajnog težišta Krležinog pitanja koje se tiče dvojnosti uloga u društvu – biti častan ili časnik? Mladi oberlajtnant Ramong, doktor matematike na Tübingenškoj Univerzi, poliglot, čovjek slobodna duha, intelektualac, nasuprot njegovom nadređenom, pukovniku Warronigu, predstavniku onih koji vjeruju da se višem, zadanom ustroju sustava mora služiti. U svojem govoru na sprovodu Warronigg je zapjenjeno urlao kako »nama, našoj vojsci i državi, nije potreban talent, nego nam trebaju disciplina i odanost«. Zbog toga suvremenost ove Krležine priče nije upitna.
Odnos slobodoumnog pojedinca i sustava u ovim našim, post-austrougarskim zemljama uvijek je aktualan. Međutim, romantičarska samoubojstva iz nemogućnosti ostvarenja ideala davno su prestala biti način na koji se nešto može mijenjati. Također, i u drugim likovima možemo prepoznati današnje slojeve društva. Uglađeni prevaranti, pljačkaši za koje se odmah ne može posumnjati da su upravo to, oličeni u japanskom grofu, vrlo lako preskaču stogodišnji odmak. Olga Warronigg koja je udajom za pukovnika očekivala balove u Pešti i Beču, u sumornom provincijskom Theresienburgu boji život preljubništvom. Garnizonski drug Ramonga Gejze i njegov iskusni savjetnik po pitanju ljubavnih problema Bandi Kaloj, čovjek je koji se dobro »snalazi« u svakoj situaciji te se bez velikih ambicija vješto koristi dostupnim čarima života. Predstava je inače premijerno odigrana na sceni Bitef teatra 31. listopada, na dan kada se prije stotinu godina raspala Austrougarska Monarhija. Sprovod tako simbolično govori i o raspadu jednog svijeta, oličenog u K und K monarhiji.
Glumci Bitef teatra Marija Bergam i Bojan Žirović te Borisz Kucsov i Gábor Mészáros iz Kosztolányija, iznijeli su predstavu na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku s nedovoljno uvjerljivim glumačkim iskazom potrebnim za ovu Krležinu priču. Ipak, iskrena preporuka za pogledati predstavu, koja je posljednji put igrana u Subotici 1989. u Ristićevoj režiji, ne samo zbog teatarske obvezne literature, već i zbog promišljanja o tomu kako bi sudbina oberlajtnanta Gejze mogla danas izgledati.
Nela Skenderović
