Arhiv tekstova

Na pragu četrdesete godine života Zoran Jaramazović (1965.), mnogo poznatiji pod nadimkom Šića, ponovno će obući kompletnu hokejašku opremu i zaigrati na prvoligaškom ledu SiCG. U majici matičnog hokej kluba »Spartak« iz Subotice pokušat će pomoći, svojim znanjem i dugogodišnjim iskustvom, golob-radim momcima iz juniorske selekcije koji su, u nedostatku starijih igrača, ekspresno uskočili u prvu momčad. 

4Sljedeće godine ćete proslaviti četrdeseti rođendan igrajući i dalje aktivno prvoligaški hokej. Kako je uopće došlo do Vašeg angažmana u prvoj momčadi subotičkog »Spartaka«.

Nažalost, Subotica je danas bez starijih, aktivnih igrača i u situaciji opće poznate financijske besparice oličene u nemogućnosti dovođenja hokejaša sa strane, okosnicu današnje prve momčadi čine mahom igrači iz juniorskog pogona. Zamoljen sam od strane uprave kluba da im se pridružim u ovogodišnjoj prvoligaškoj sezoni i pokušam pomoći, prije svega, svojim bogatim igračkim iskustvom. Pristao sam, i na pragu četrdesete i dalje ću igrati…

4Na ledu ste praktično od »malih nogu«…

S treniranjem hokeja započeo sam još daleke 1972. godine, s nepunih sedam godina. Ovaj lijepi i dinamični sport svidio mi se od prvog trenutka zbog svoje brzine i bogatstva atraktivnih poteza koji su ga u vrijeme stare zajedničke države činili jednim od najpopularnijih sportova na njenim prostorima. 

4I danas se mnogi ljubitelji hokeja sjećaju Vaše čuvene juniorske generacije koja se uspjela okititi naslovima državnog prvaka. Koje je to godine bilo i s kojim suigračima ste uspjeli dosegnuti sami vrh jugoslavenskog hokeja?

Bilo je to u periodu dvije uzastopne sezone, 1983./84. i 1984./85. godine kada je naša juniorska momčad suvereno vladala među svojim vršnjacima s prostora cijele Jugoslavije. Prvu titulu smo osvojili protiv Crvene Zvezde u Beogradu, a drugu protiv Jesenica na njihovom ledu u Sloveniji. Tu sjajnu generaciju činili su igrači rođeni 1964. i 1965. godine, a izdvojio bih, prije svega, nekoliko svojih suigrača koji su doprinijeli osvajanju ovih značajnih titula: Csaba Veres, Szabolcs Hes, Robert Bus, Fedor Terzić, Dobrinko Kerleta, Zoran Kozarić i ostali, koji su, iako nenavedeni, svojim igračkim doprinosom zadužili naš klub.

4Sport koji ste izabrali oduvijek je bio »hendikepiran« neadekvatnim uvjetima rada na nepokrivenom igralištu. Kako ste nadomještali taj nedostatak, uspijevajući da igrate šampionski hokej?

S obzirom da je sezona leda na našem otvorenom klizalištu uvijek bila kratka i uvjetovana zimskim periodom, nedostatak mogućnosti treniranja hokeja, naš trener Mirko Vujković je nadomještao sekundarnim sportom u kojemu je također bio vrstan stručnjak, vaterpolom. Po »silasku« s leda prelazili smo na bazen u Dudovoj šumi, gdje su mnogi prvotimci igrali aktivno za vaterpolsku momčad »Spartaka«. Također, onda je sezona leda započinjala već u listopadu i trajala je sve do ožujka, a znatno bolja financijska situacija omogućavala nam je odlazak na pripreme u sredine koje su imale ledenu ploču tijekom cijele godine, pa smo išli primjerice u Sloveniju, Poljsku…

4Vratimo se aktualnom trenutku i sezoni koja uskoro počinje. Kolika je danas razlika između hokeja prošlosti i suvremenog hokeja?

Razlika je velika, s obzirom da je današnji hokej postao mnogo brži. Mi smo nekada više polagali na tehniku, dok danas prevladava snaga i brzina. Danas je gotovo sve u klizanju.

4Na kojim ste pozicijama igrali tijekom dugogodišnje karijere koja još uvijek traje? 

Igrao sam na pozicijama beka u obrani i centra u napadu, a osobno sam više volio igrati u navali i postizati golove za svoju momčad. Pokraj »Spartaka«, igrao sam i za sarajevsku »Bosnu« i novosadsku »Vojvodinu«, a u jednoj sezoni sam uspio »zabiti« preko 40 golova. U tom periodu sam nastupao i za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Danas, na pragu četrdesetog rođendana, i dalje sam na ledu i na svojoj poziciji u momčadi.