Arhiv tekstova

Tradicionalno svake, godine Subotica dva puta, u proljeće i jesen, ugošćuje brojne kolekcionare iz zemlje, ali i goste izlagače iz država u neposrednom okruženju. U prosjeku se pozivu za sudjelovanje odazove oko stotinu kolekcionara, koji svoje tematski raznovrsne zbirke starih umjetnina, filatelije, numizmatike, značaka, ordena, knjiga, razglednica i mnogo toga vrijednog i otrgnutog od zaborava prošlosti godinama brižno čuvaju u svojim kolekcijama. Na izložbama, kakva je ova subotička, prilika je da izlože oku javnosti najvrednije eksponate i, ukoliko se ukaže prilika, prodaju ili kupe nešto od svojih kolega po hobiju. Pasioniranost, izražena ljubavlju prema predmetima u čijem su sakupljanju proživjeli brojne godine svog života, poslije svakog sličnog okupljanja, na koncu, često rezultira većom potrošenom no zarađenom svotom. Ali, svijet kolekcionara prečesto je nerazumljiv osobama izvan njega…

Jedan od izlagača na jesenskome skupu izlagača bio je i Bela Sudarević koji se odazvao našem pozivu da nam pojasni tajnu životne pasije, kojom se bavi gotovo četrdeset godina.

PROŠIRENJE DJELATNOSTI: Kolekcionarstvom sam se počeo baviti još daleke 1968. godine, sakupljajući prvo džepne satove, ali sam se u startu uvjerio kako u ovom hobiju nije dovoljno, barem na našim prostorima, biti ograničen samo na jednu sakupljačku oblast…«, započeo je storiju naš sugovornik. »I tako sam ‘djelatnost’ proširio na sakupljanje umjetničkih slika, stiliziranih predmeta koji imaju umjetničku ili uporabnu vrijednost. Od samog početka osjetio sam ljubav prema kolekcionarstvu izraženu u želji da u svojoj kolekciji imam primjerke koji imaju bezvremensku vrijednost premošćivanja prošlosti i sadašnjosti. Nažalost, od starta je uvijek bio problem u novcu, koji je ipak najvažniji faktor u ovom hobiju. Pogotovo danas, kada ‘živog’ novca nema nigdje i živi se mnogo teže nego prije. 

Tako su uslijed svih navedenih faktora kolekcionari danas, pritisnuti bremenom preživljavanja, primorani često prodavati pojedine vrednije eksponate iz svojih godinama sakupljanih zbirki. U mom slučaju, konkretno, stvar je nešto drugačija, s obzirom na to da moja dva sina ne pokazuju nikakvog interesiranja za nastavak bavljenja ovom djelatnošću. Primoran sam rasprodati veći dio moje kolekcije«. SVE MANJE KUPACA: Meni je već šezdeset i šest godina i tko zna koliko ću se još moći baviti ovim hobijem, a bez mene teško da bi se oni adekvatno znali snaći. U ‘zlatno doba’ bavljenja ovom zanimljivom i lijepom djelatnošću često sam odlazio na razne susrete kolekcionara, ne samo u nekadašnjoj zajedničkoj državi, već i do Njemačke (Nirberg), Mađarske (Pečuh), Italije (Padova). Često sam znao otići do Zagreba gdje se na Jakuševcu uvijek priređivao veliki susret kolekcionara. Uspoređujući ta vremena s ovim današnjim, konkretno gledano na ovaj današnji susret, najviše je prodavača-izlagača, a sve manje kupaca. Faktor novac neumitno diktira interesiranje i mogućnost potencijalne kupovine željenog predmeta. Konkretno, za moju današnju izloženu postavku u kojoj se nalaze: razna srebrnina, garnitura za pisaći stol – u kojoj se nalaze dva svijećnjaka, mastionica i upijač iz druge polovice 18. stoljeća u kombinaciji bronce i porculana, bečka žardinjera firme ‘Royal Vienna’, nekoliko džepnih satova marke Schaffhausen i još nekoliko vrednijih predmeta ozbiljnije se interesirao samo jedan potencijalni kupac, koji nije s naših prostora. Razlog slabijem interesiranju je, već spomenuta financijska ‘slabost’, jer ovi eksponati ipak spadaju u kategoriju skupljih.

Na primjer, jedan zlatni sat marke Schaffhausen vrijedi oko 500 eura, bečka žardinjera je oko 400 eura, stolna garnitura ‘Royal Vienna’ je oko 350 eura, bečka srebrnina je oko 1,20-1,30 eura po gramu težine, ali moj najvredniji današnji eksponat je jedan briljantni prsten ‘starog šlifa’ iz 1880. godine, prema utisnutom žigu, kojeg cijenim na negdje oko 1.500 eura…«, dovršio je razgovor Bela Sudarević, vrativši se daljnjoj komunikaciji s kolegama i potencijalnim kupcima.