Arhiv tekstova

Rupa u »željeznoj zavjesi«

Željezna zavjesa je sastavni dio kazališnih dvorana. Naime, zbog čestih požara u teatrima, koji su nastajali najčešće na scenskom dijelu, između gledališta i bine, montirana je »željezna zavjesa« čiji je glavni zadatak bio da spriječi širenje požara. Tijekom vremena nastao je običaj da ako su gledatelji zadovoljni predstavom, što su iskazivali pljeskanjem, u početku cjelokupnom ansamblu na otvorenoj sceni, zatim nakon spuštanja zavjese, glumci su se pojedinačno pojavljivali izlazeći pred zavjesu, a na koncu, ako nije prestajalo pljeskanje, onda je spuštena željezna zavjesa na kojoj su bila jedna vrata kroz koju su na predscenu izlazili radosni glumci da se poklone publici. Priznajem, ja sam u životu takvo oduševljenje doživio nekoliko puta. Poslije Drugog svjetskog rata kada su pobjedničke sile započele drugu vrstu rata, koji je dobio ime »hladni rat«, na granici između istočnih zemalja koje je kontrolirao SSSR radi sprječavanja širenja »ideološkog požara«, tj. da se »zarazne kapitalističke« ideje ne bi širile socijalističkim zemljama, podignut je jedan uvjetno neprohodan sustav zaštite granica, koji se sastojao od jarkova, bodljikave žice, osmatračkih stražarskih tornjeva opskrbljenih puškomitraljezima itd. i koji je u javnosti i medijima dobio ime »željezna zavjesa«. Kada je rukovodstvo nekadašnje Jugoslavije došlo u sukob sa SSSR-om, takva zavjesa, tj. pogranična zaštita, je podignuta na pet kilometara od našeg grada 1948. godine. Kao mali dječak sećam se priče odraslih da je opet bila pucnjava na granici, da su neki vojnici ozlijeđeni ili ubijeni. Naša porodica se i praktički susrela sa »željeznom zavjesom« kada je umrla mamina sestra, koja je živjela u Mađarskoj, a moju majku tadašnja mađarska vlast nije pustila na njen sprovod. Pokojnu tetu držali su tjedan dana »na ledu«, jer su se nadali da će mamu ipak pustiti da prijeđe granicu. Nakon tjedan dana, preko vojnih linija, omogućen joj je trominutni razgovor s njenom majkom. 

Prijelaz preko »željezne zavjese«

Početkom 1955. godine (u veljači) održan je 20. Kongres komunističke partije SSSR-a, na kom je novi prvi tajnik Nikita Hruščov pročitao tajni referat u kojem je iznosio zastranjivanja režima pokojnog Staljina. Tada je počeo proces koji je u socijalističkim zemljama nazvan »destaljinizacija«. Iste godine, 26. svibnja, Hruščov je doputovao u Beograd da se susretne s maršalom Titom radi pomirbe, nakon sukoba s »Informbiroom« (IB), čiji rezultat je bila i »željezna zavjesa« na mađarskoj granici. Zahvaljuljući ovoj pomirbi, vjerujem da smo moja majka i ja među prvima dobili putovnicu i mogli početkom ljeta putovati vlakom u Mađarsku. Cijela kompozicija se sastojala od lokomotive i jednog vagona s drvenim sjedalima (nekadašnji II. razred). Osim nas, u vagonu su putovale i tri starije žene, u to vrijeme za mene »babe«. Kada smo stigli u mađarsku Kelebiju, lokomotivu su otkačili a naš vagon su opkolili vojnici naoružani strojnicama. Sličnu scenu možete vidjeti u filmovima o deportaciji Židova. U vagon je ušlo desetak uniformiranih osoba i doslovce su nas pretresali do gaća, nakon čega smo mogli napustiti vlak. Do Segedina smo putovali autobusom, nalik na onaj iz filma Ko to tamo peva. Od Segedina do Békéscsabe, gdje su živjeli mamini roditelji, putovali smo šest sati, jer se lokomotiva, koja je ložena kukuruznim čutkama, stalno kvarila. O nestašici i bijedi svjedočilo je i to da se samo jednom tjedno mogla kupiti litra mlijeka i mali puter od 10 dkg. Ovo sam sve ispričao, jer je sljedeće godine 23. listopada u Mađarskoj došlo do »revolucije i oružane oslobodilačke borbe«, kako su današnji zvaničnici govorili na prošlotjednim proslavama 62. godišnjice ovih događaja. Zapravo probijena je rupa u »željeznoj zavjesi«. 

Gdje je danas naša zemlja?

Nakon ‘56., naše rukovodstvo je govorilo da je u Mađarskoj došlo do revolucije i nakon toga do kontrarevolucije. Tada su granice otvorene i oko 200 tisuća ljudi je pobjeglo iz zemlje; među ostalima i u našem gradu, u tadašnjem hotelu »Trščara« na Paliću, bile su smještene izbjeglice. Gledano očima tadašnjih Mađara, mi smo za njih bili »Amerika«. Usprkos vjerovanju nekih nacionalističkih krugova da smo mi Mađari u Vojvodini potomci tih izbjeglica, malo tko je od njih ostao u Jugoslaviji. Posljednjih godina u našoj zemlji pojavljulju se nove izbjeglice, ili kako ih zovu migranti. Mađarska je na svojoj granici podigla neku vrstu »nove željezne zavjese« zbog koje, osim naših zvaničnika, trpi vrlo ozbiljne kritike u EU. Kritičari se upravo pozivaju na nekadašnju »željeznu zavjesu«, zaboravljaljući pritom da je upravo ta zemlja otvorila rupu na toj zavjesi, otvorila je granice istočnim Nijemcima (sunarodnjacima današnje kancelarke) kada su se dvije Njemačke ujedinjavale. Izgleda da će se ova igra s granicama još dugo igrati, a igra se na cijeloj zemaljskoj kugli, kao i u našoj državi. Za sada bez utvrđene konačne granice.