Arhiv tekstova

ene u znaku strijelca, pa tako i naše pokojnice, ambiciozne su, naprasite, žele prekoračiti ustaljene barijere i ne prežu ni pred čim kako bi povećale ugled u očima moćnih. Spremne su poduzeti sve kako bi ostvarile neki ideal. Astralna simbolika, te ptice na znakovlju pokojnica dokazuju kako žene toga znaka čine sve kako bi ostvarile naum. Samoljubive su i mrze kada ih netko špijunira. Neovisne su i ne podnose ropstvo u bilo kojem obliku. 

Međutim, zvijezde su pogriješile samo u jednom, u pitanju dugovječnosti. Žene strijelci dožive duboku starost, no ni monarhistička ni socijalistička Jugoslavija nisu bile dugovječne. Prva je, rekli smo, jedva dočekala punoljetnost, a druga se u krvi rastočila u najboljim godinama. No, pođimo redom.

PROPAST AUSTRO-UGARSKE: Propast Austro-Ugarske bila je neizbježna posljedica Prvoga svjetskog rata. Tako je 5. listopada 1918. godine osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba koje postaje najviše političko tijelo južnoslavenskih zemalja Monarhije. Dana 29. listopada 1918. godine sazvana je izvanredna sjednica Hrvatskog sabora na kojoj su prekinute sve državnopravne veze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s carevinom Austrijom i kraljevinom Ugarskom. 

Trojedna je Kraljevina proglašena neovisnom i pristupila je Državi Slovenaca, Hrvata i Srba zajedno s ostalim južnoslavenskim zemljama koje su dotad bile pod austrougarskom vlašću. Najveća je opasnost za mladu državu bila Italija koja je na temelju Londonskog ugovora već zaposjela slovensku i hrvatsku jadransku obalu.

DVIJE JEDNAKE STRANE: Godine 1915. sile Antante obećale su Italiji tajnim Londonskim ugovorom velik dio istočne jadranske obale, da bi je pridobile za sudjelovanje u ratu na svojoj strani.

U Ženevi su u studenome u 1918. godine počeli pregovori predstavnika Narodnog vijeća, srpske vlade i Jugoslavenskoga odbora. Nikola Pašić priznao je Narodno vijeće zakonitom vladom Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Tako su u pregovorima sudjelovale dvije jednake strane – Država Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevina Srbija. Nakon pregovora potpisana je deklaracija o stvaranju zajedničke države. Međutim, srpski je regent Aleksandar odbio prihvatiti takvu zamisao nove države i prisilio Pašića da povuče svoj potpis sa Ženevske deklaracije. 

SJEDNICA NARODNOG VIJEĆA: Sjednica Narodnog vijeća održana 23. studenoga 1918. godine u Zagrebu bila je vrlo burna. Dio članova Narodnoga vijeća smatrao je da valja požuriti s ujedinjenjem, a dio je tražio da se odrede uvjeti ujedinjenja. Stjepan Radić je tražio jamstva za ravnopravan odnos Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije. Odlučeno je da Narodno vijeće u Beograd pošalje izaslanstvo koje će zaključiti ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu. Izaslanstvo je trebalo slijediti detaljne upute Narodnog vijeća o načinu ujedinjenja – Naputak. 

PROGLAŠENJE KRALJEVINE SRBA, HRVATA I SLOVENACA: Izaslanstvo Narodnog vijeća nije uspjelo nagovoriti Aleksandra na prihvaćanje zahtjeva iz Naputka. Stoga je na brzinu sročena izjava -Adresa – napisana u hotelskoj sobi koju je Ante Pavelić 1. prosinca 1918. godine podnio Aleksandru. U Adresi nije bilo ni riječi o zahtjevu za očuvanjem posebnosti država koje ulaze u novu zajednicu. U svome odgovoru, Aleksandar je prihvatio Adresu i proglasio Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

MONARHISTIČKA JUGOSLAVIJA: Od prosinca 1918. do svršetka Pariške mirovne konferencije, odnosno donošenje Vidovdanskoga ustava 1921. godine država-provizorij zvala se Kraljevstvo Srba Hrvata i Slovenaca, a do listopada 1929. godine ta se država zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca – od listopada 1929. do travnja 1941. godine Kraljevina Jugoslavija. Do 1929. godine Aleksandar se oslanjao na političare nekadašnje Kraljevine Srbije te Srbe-prečane, tj. one Srbe koji su živjeli preko Drine, Save i Dunava, a od 1929. godine oslanjao se na sebi pokorne činovnike, kojima je sam omogućio školovanje i nakon toga ih uposlio u državnim službama. Monarhističkom Jugoslavijom vladala su četiri Karađorđevića: Petar (1918. -1921.), njegov sin Aleksandar (1921. -1934.), Aleksandrov bratić Pavle (1934. -1941.), a od konca ožujka do sredine travnja 1941. godine Aleksandrov maloljetni sin Petar II.

Najvažnija posljedica nastanka monarhističke Jugoslavije, dakako za Hrvate, jest gubitak hrvatske državnosti. Hrvatski političari, kako oni ljevičari, tako i desničari te pripadnici stranaka centra neprestano su dolazili u sukob s dinastijom Karađorđevića oko ponovne uspostave hrvatske državnosti. 

RASAP PRVE JUGOSLAVIJE: Nepo-voljna vanjsko-politička situacija te nedos-tatak volje da se rješavaju nagomilani problemi bili su dovoljni da se monarhistička Jugoslavija raspadne nakon prvog i ne baš snažnog nacističkoga udara potpomognutog saveznicima. Mađari su okupirali Baranju i Bačku, Bugari su dio područja priključili svojoj državi, golema područja pripala su Albaniji, na dijelu današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine stvorena je Nezavisna Država Hrvatska, slovenske su zemlje priključene Reichu i Italiji, na dijelu današnje Republike Srbije Nijemci su ustanovili marionetsku državu kojom je vladao Milan Nedić, a zbog rodbinskih veza nekadašnje crnogorske kraljevske obitelji Petrovića s talijanskom vladarskom kućom Crna Gora je prik-ljučena Italiji. 

ODNOS BROZA I MIHAILOVIĆA: Dragoljub Mihailović, časnik vojske Kraljevine Jugoslavije, nije se mirio s predajom zemlje i kraljevska vlada u izbjeg-lištvu imenovala ga je »ministrom vojske u otadžbini«. Na početku rata Saveznici su priznavali Mihailovićevu vojsku kao redovitu vojsku izbjegličke vlade u Londonu i slali joj pomoć. Josip Broz, vođa komunista, organizirao je ustanak protiv okupatora na području Srbije. Nakon prvih partizanskih napada u kojima je ubijeno nekoliko njemačkih vojnika, vlast je za odmazdu strijeljala tisuće nevinih građana, a u Kragujevcu je strijeljala učenike gimnazije. Postupci Nijemaca naveli su Mihailovića da se pritaji, čeka poraz Nijemaca i tek se onda uključi u borbu protiv njih. 

No uskoro je zaključio da njegov najveći protivnik nisu Nijemci već partizani koji žele u Jugoslaviji uspostaviti komunističku vlast. Počeo je rat između partizana i Mihailovićevih snaga, kojemu su se prik-ljučile privatne vojske raznih vojvoda i bivših časnika jugoslavenske vojske, zajednički zvanih četnici. U borbi protiv partizana Nijemci su im uvelike pomagali. Zajedničkim snagama slomljen je ustanak Josipa Broza u Srbiji. Nakon toga u Srbiji više nije bilo antifašističke borbe. Prebacivanje Broza i njegovih trupa na područje koje su oslobodili hrvatski antifašisti uzrokovali su prešutni savez između četnika, Mihailovića, Nijemaca, Talijana i ustaša. Savez je bio usmjeren protiv antifašističkoga pokreta u kojemu su prevladavali Hrvati. Potkraj 1943. godine Saveznici uviđaju kakvu politiku vodi Mihailović i prestaju mu pomagati.

AVNOJ: Krajem 1943. godine partizanski je pokret na teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije dovoljno ojačao da se mogla utemeljiti nova država. Stoga je 29. studenog 1943. godine u Jajcu održano zasjedanje Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije na koje su došli predstavnici iz cijele Jugoslavije. AVNOJ je u Jajcu odbio priznati vlast izbjegličke kraljevske vlade u Londonu te je umjesto toga organizirao privremenu vladu za područje Jugoslavije. Usvojen je i prijedlog da buduća jugoslavenska država bude federacija naroda. 

ZAJEDNIČKA JUGOSLAVENSKA VLADA: Jugoslavenska vlada u Londonu imala je snažnu potporu Winstona Churchilla, koji se bojao utjecaja komunista u novoj federativnoj državi. Unatoč tome, partizanski pokret s Josipom Brozom na čelu priznat je ravnopravnim saveznikom u borbi protiv Hitlera. 

Pregovori izbjegličke vlade i partizanskog pokreta počeli su u lipnju 1944. godine na Visu, a nastavljeni su u netom oslobođenom Beogradu. Unatoč pregovorima i pritiscima zapadnih saveznika, svu su vlast u drugoj Jugoslaviji prigrlili komunisti.

SOCIJALISTIČKA JUGOSLAVIJA: Komunistička partija Jugoslavije (od 1952. godine Savez komunista Jugoslavije), kojoj je na čelu od 1937. do 1980. godine bio Josip Broz (1892.-1980.), za vrijeme Drugoga svjetskoga rata organizirala je antifašističku borbu na dijelu južnoslavenskih prostora. To je bilo opravdanje da članovi Komunističke partije iduća četiri deset-ljeća, bez ikakve demokratske kontrole, rukovode cjelokupnim političkim (od mjesne zajednice do republičke i savezne vlade), gospodarskim, kulturnim, javnim, znanstvenim i sportskim životom socijalističke Jugoslavije. 

Komunistička partija Jugoslavije, izgrađena po uzoru na Komunističku partiju Sovjetskog Saveza, bila je jedina dopuštena politička stranka. Njezino je članstvo bilo poslušno partijskom programu i vodstvu. Socijalistička Jugoslavije nekoliko je puta mijenjala naziv. Demokratska Federativna Jugoslavija, stvorena u Jajcu 1943. godine, preimenovana je 1945. godine u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, koja je imala šest federalnih republika, ali pet baklji na grbu. Taj je federalizam bio deklarativan – Jugoslavija je bila kruta centralistička država. Nakon promjena u vanjskoj politici i okretanja od Istoka prema Zapadu, učvršćivanja na čelu pokreta nesvrstanih, neuspjelih gospodarskih reformi, okrutnih čistki, ali i procesa demok-ratizacije, FNRJ je 1963. godine preimenovana u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Taj se naziv nije mijenjao do njezina raspada. Ustavom iz 1974. godine republike su dobile suverenitet, a odnosi između njih poprimili su umalo konfederalne odnose.