Arhiv tekstova
Savjetnica
Da živim u nekim drugim (čitaj Titovim) vremenima za oko pet godina polako bih zatvarala svoju novinarsku bilježnicu i spremala se u (valjda zasluženu) mirovinu. Kako su ovo ipak neka druga vremena, još najmanje 15 godina šiljit ću svoje novinarsko pero. A to je, bogami, još poprilično godina. Kada mi zakon dozvoli da postanem umirovljenica, Nazor (HKUD Vladimir Nazor) će biti blizu obilježavanja jednog stoljeća postojanja, a veslači (ukoliko istraju) slavit će četvrt stoljeća sudjelovanja na neretvanskom maratonu, ali će umjesto sadašnje generacije veslača čast somborskih salašara braniti njihova djeca. E toliko je to još godina. I daj Bože da ih ne dočekam na burzi rada. A kada bih ja mogla birati, ja bih na zalasku svoje karijere voljela jedno lijepo mjesto savjetnice. U kakvom lokalnom poduzeću ili kakvom državnom sustavu. To je sad popularno. Svi imaju neke savjetnike, svi svakoga savjetuju, pa što ne bih mogla i ja. Nije bitno gdje. I tako preporuka za biti savjetnik nije neko stručno znanje. Ni na posao dolaziti nije neka obveza. Onako po volji, svrati savjetnik malo, proparadi tek da se zna tko je tko, pa dalje. Ni velike savjete ne mora davati. Štoviše, bolje da ih ni ne daje. Zamislite kako bi to bilo kada bi savjetnik koji o vodoopskrbi zna toliko što otvori slavinu dijelio savjete o razvoju vodovodne mreže, ili kada bi savjetnik koji o bođošima zna tek toliko da su oni simbol grada dijelio savjete o tome kako njegovati zeleni ponos Sombora. Mislim da bi se Somborci vratili na arterske bunare, a bođoši se sami predali.
Ali ima tu jedna kvaka. Kako postati savjetnica? Kako doći do toga da te netko vidi, primijeti, preporuči, pa još i nađe solidno (za ono što radiš i više od tog solidno) plaćeno mjesto? Jednostavno, treba se kvalificirati kao dobar stranački vojnik. Recimo, zdušno raditi na sigurnim glasovima, na organiziranju spontano okupljenih građana na kakvom događaju kome treba dati na značaju masovnom nazočnošću…Načina ima, ali nekako čini mi se ne idu uz moj karakter. I onda mi ne ostaje ništa drugo nego bilježnicu u šake pa dalje na teren. Još najmanje 15 godina.
Z. V.
