Arhiv tekstova

Što povezuje Suboticu s Panamskim i Korintskim kanalom?

Subotica nema pravo more, a kamoli ocean, osim našeg Bačkog mora kako od milja nazivamo Palićko jezero, ali ipak su brojne ulice nazvane po primorskim mjestima, gradovima, poluotocima i otocima, pogotovo na Paliću. Je li to jedina veza našeg grada s »velikom slanom vodom«, ne računajući brojne i raznovrsne aktivnosti na polju kulture, gospodarstva i turizma, odnosno osobne i obiteljske veze? Nije. Široj javnosti manje je poznato da postoji i jedna, da je tako nazovemo, »inženjerska«, oličena u projektantskom radu i djelovanju poznatog graditelja svjetski važnih kanala – Panamskog i Korintskog – Béle Gerstera, (Košice, 20. 10. 1850. – Budimpešta, 3. 8. 1923.).
Tehnički fakultet završio je u Beču, gdje je i počeo karijeru kao gradski inženjer. Kao mlad i perspektivan inženjer 1876. godine bio je član ekspedicije koja je imala zadatak obilježiti trasu budućeg Panamskog kanala dužine 77 kilometara koji će povezati Tihi i Atlantski ocean. Od 1881. godine bio je glavni inženjer i vodio je radove na prokopavanju i izgradnji Korintskog kanala koji kroz Peloponez povezuje Korintski zaljev u Jonskom moru s Egejskim. Kanal je dug 6.345 metara, širine 25 metara, 8,5 metara dubine, s visinskim stranama koje dostižu i do 77 metara. O ozbiljnosti Gersterovog »angažmana« govore i sljedeći podaci: u radovima je sudjelovalo 4.000 radnika iskopavši 11 milijuna kubičnih metara kamena i zemlje. Kanal je predan na uporabu 1893. godine. Inače, ideja prokopavanja kanala kroz Peloponez potječe još iz 68. godine, za  vrijeme rimskog cara Nerona. U današnje vrijeme ovim kanalom godišnje prođe i 20.000 brodova.

Plan kanalizacijske mreže

A sada je na redu Subotica. Godine 1904. inženjer Gerster je na inicijativu gradskih vlasti izradio plan kanalizacijske mreže Grada Subotice. Plan je obuhvatio tadašnji teritorij grada površine 630 hektara zapadno od željezničkih postrojenja koji i danas presijecaju grad na dva dijela. Plan se nije odnosio na današnji Kertvaroš (tada zvan Segedinski vinogradi – Szegedi szőlők), jer je taj dio grada bio tek u začetku. Predlagao je da se atmosferska voda, otpadna voda stanovništva grada i otpadna voda tada naglo narastajuće industrije odstrani s teritorija grada jednim glavnim kanalom/kolektorom (s priključcima sekundarne  mreže) koji bi se prirodnim padom odvodio do (tada) sjenokosa Mlaka (Mlakai kaszáló) gdje bi se izgradio pročistač (sic!), odakle bi se  – kako je naveo Gerster – kristalno čista voda ulijevala u Palićko jezero i  na taj način optimalno razblažila vodu jezera od magnezijskih soli, a bio bi riješen i problem vodostaja jezera. Obrazlažući svoje rješenje Gerster kaže: »otpadne vode bi se putem sakupljačkog kanala odvodile do donjeg dijela rita Mlaka, na čijem krajnjem dijelu bi se u pročistač s bazenima za taloženje i izbistrivanje pumpama prebacivala otpadna voda. U taložnicima i izbistrivačima otpadna voda bi se pročistila do tog stupnja da  bi  iz postrojenja bez štete (što bi značilo bez zagađenja, prim. a.) mogla ulijevati u Palić. Nadalje, navodi da je površina pod trskom oko 3 km dužine i 300-500 m širine, voda se rasprostire na velikoj površini a preko vegetacije trščare teče vrlo sporo jedva vidljivom brzinom i kao preko nekog prirodnog filtera, nakon proticanja kroz trščaru ulijevat će se u Palićko jezero u potpuno čistom stanju. Samo se dio ovog plana ostvario.

Četiri problema

Gerster je na ovaj način zagovarao rješenje četiri problema: kako na najefikasniji način riješiti odvođenje atmosferske vode, na koji najmanje štetan način riješiti odvođenje otpadne vode grada i industrije, što činiti s otpadnom vodom i kako nadoknaditi postupno smanjenje količine vode Palićkog jezera koje nastaje kao prirodni proces u starenju – eutrofizaciji jezera.
Zanimljivo je da su problem kanalizacije grada »gradski oci« razmatrali još 1884. godine. Tada je inženjer Mihály Könyves Tóth predlagao odvojeni sustav odvođenja atmosferskih i otpadnih voda (suprotno od Gersterovog rješenja), ali je njegov prijedlog odbijen. Smatrali su takvo rješenje skupim i necjelishodnim. Sigurno da nije bilo jeftino, a je li bilo necjelishodno? 
Po pitanju vizionarskih rješenja u bilo kojoj djelatnosti u Subotici su se uvijek »lomila koplja«, a pobjednik je po pravilu za nametanje i ostvarenje svojeg viđenja rješenja kao glavni adut uvijek potegao pitanje visine ulaganja njegovog veličanstva novca automatski dodavši samo pridjev »necjelishodno« suprotnom, skupljem rješenju, često bez sagledavanja posljedice filozofije »samo da je jeftinije«. Poštovani čitatelji, bez brige – nećemo sada o subotičkom tramvaju…
Atila Dunđerski