Lugovo (ili Lugumerci)
Lugovo su salaši uz cestu Sombor – Stapar. Generacijama na tim salašima žive Bunjevci, izmiješani sa Srbima starosjedeocima i ljudima koji su ove salaše počeli naseljavati 50-ih godina prošlog stoljeća.
Za razliku od salaša Nenadić ili Gradina, za koje je prva asocijacija da su to bunjevački salaši, za Lugovo (ili Lugumerce) se to ne može reći. Oduvijek su na tim salašima živjele obitelji Hrvata Bunjevaca i Srba starosjedilaca. Jedni pored drugih, dobri susjedi koji su se međusobno pomagali, poštivali, ali rijetko miješali ženidbom ili udajom. Danas je i slika tih salaša posve drugačija. Od nekadašnjih salaša malo je toga ostalo, a umjesto njih ili između njih nanizale su se moderne kuće i katnice. Među stoljetne salašare doselili su se i neki drugi, a to doseljavanje počelo je još 50-ih godina, kada su na ove prostore kao radnici na poljoprivrednim imanjima stizali ljudi iz Bosne. Tu su radili, tu su i ostali i skućili se. Kasnije su Lugovo popunili oni koji su tu podizali kuće zbog blizine tvornica koje su od prvih kuća u Lugovu udaljene tek kilometar-dva. Nemaju, niti su ikada imali, Lugovčani svoju kapelu, nemaju niti su imali dom kulture, imali su, ali više nemaju školu. Sve drugo danas ih svrstava u red komunalno opremljenih naselja. Imaju cestu, telefone, biciklističku stazu, internet i odnedavno i gradski vodovod. A Sombor im je na dohvat ruke. Nekoliko kilometara i stiže se do table Sombor, naravno s one Staparske strane, jer se i Lugovo proteže duž ceste Sombor – Stapar.
Značajna je to prometnica koja Sombor spaja s Novim Sadom preko Odžaka, pa je cesta kroz ove salaše danas značajna prometnica. Vozači je znaju kao mjesto gdje često policija kontrolira ograničenje brzine. Naučili su to već vozači, pa se kroz ove salaše voze po propisu, a to znači ne brže od 70 kilometara na sat. I tako nekoliko kilometara koliko se protežu Lugovo salaši. Ili je možda danas bolje reći jedno od somborskih prigradskih naselja, jer danas samo tek poneki tipičan salaš, uvučen od ceste, izviruje iz bagremovog šumarka.
Okrenuti gradu
Popis obitelji Hrvata Bunjevaca koji danas žive u Lugovu izgleda ovako – Beretić, Bošnjak, Čuvardić, Lukić, Gašparić, Matarić, Raić, Pekanović. U Lugovu su i starosjedjelačke srpske obitelji Dojić, Lugumerski, Nenadov, Jelačić, Ovcin, Racić, Berić… Ali je popis stanovnika Lugova duži, jer su se na tom dijelu ceste Sombor – Stapar proteklih desetljeća kućili i ljudi iz drugih krajeva. Za starosjedioce ovih salaša, uostalom kao i za druge salašare, tipično je da su se generacijama bavili poljoprivredom i da su u tom poslu istrajavali dogod se moglo preživjeti i živjeti od zemlje koju su imali. Bio je običaj da se stari, kada posustanu zbog godina i teškog posla, povlače u varoš u kuće koje su naslijedili ili sebi kupili da imaju za starost. O njima su brinula djeca kojima su ostavili i salaš i zemlju. A ta briga značila je da su djeca skrbila da starima u varoši ništa ne fali. A s obzirom na to da se na salašima proizvodilo skoro sve potrebno jednom kućanstvu ta briga nije bila ni teška ni skupa. Uvijek je u oboru bio koji tovljenik više, uvijek je bilo mlijeka, sira, jaja. Nekada se starima ostavljao i dio zemlje, a ako su kuće u varoši bile veće izdavao se dio, pa su se i tako pomagali baćo i nana u varoši. A nedjelja je obvezno bila dan kada se na užnu išlo u varoš. Prezali su se konji i kočije i u Sombor se išlo na misu. Konji su se isprezali i kola ostavljala u kući u varoši, a poslije mise ostajalo se na užni i još malo na divanu kod starih, pa onda nazad na salaš, jer se poslovi oko stoke nisu mogli odgoditi za sutra. Odlazak u varoš značio je i da se obvezno mora svratiti u Hrvatski dom. Naročito petkom i nedjeljom poslije mise. Imali su salašari i svoje berbere, kod kojih se išlo ne samo radi šišanja već i da bi se malo divanilo s ljudima. O onome o čemu se ne priča javno, sa svakim, već onako povjerljivo, u pola glasa.
A doći u Sombor značilo je prijeći most na Velikom bačkom kanalu. Onaj betonski na glavnoj cesti. A ako ne taj, onda jedan od nekoliko drvenih koji su, prema Gradini, spajali dvije kanalske obale. Bili su i ti drveni mostovi takvi da se preko njih moglo i kolima i konjima. Bili nekad, jer danas na potezu od Staparskog puta do Malog Starapa, kažu, nema više ni jednog preostalog drvenog mosta. A i malo bi sada bilo koristi od njih, jer današnju mehanizaciju ti mostovi teško da bi izdržali.
Zaboravljena ikavica
Svoju bunjevačku ikavicu salašari iz Lugova skoro više i ne govore. Danak je to sredini u kojoj su živjeli, u koju su se doseljavali ljudi sa strane, pa je ikavica izazivala podsmijeh i komentare. Naročito su na to bila osjetljiva djeca koja su pod utjecajem škole, vršnjaka i okolice polako zaboravljala ikavicu.
Za razliku od Nenadića, Bezdanskog puta ili Gradine, Lugovo nije u poslijeratnom razdoblju dobilo svoj dom kulture. Kažu, bilo je planova, ali je (što ipak nije potvrđena priča) materijal namijenjen za gradnju doma kulture nestao, pa je u zaborav pala i ideja da se u Lugovu napravi mjesto koje će okupljati salašare. Ali to ne znači da salašari nisu imali gdje da se skupe i prekrate salašarske duge noći. To mjesto bila je kavana. A Sveti Sava bio je pravoslavni svetac koji se slavio kao slava Lugova. Istrajavali su Lugovčani u tome i onda kada politika nije s odobravanjem gledala na sve što ima bilo kakve veze s crkvom. A na igranku koja je tog dana organizirana dolazili su svi salašari, bez obzira bili pravoslavci ili katolici. Bili su oni dobri susjedi, prijatelji, išli zajedno na igranke u Gradinu, na kakvu proslavu u Čičove, ali se nisu miješali ženidbom i udajom. Nije da nije bilo kakvog pogleda, ljubavi, ali je uvijek prevladala baćina riječ razuma.
Tamo gdje ima mladih, gdje ima ljubavi, ima i djece. Bilo ih je do prije tridesetak godina toliko da je salašarska škola imala dvije učiteljice. Posljednjih godina škola je imala četiri razreda, a nakon toga salašarska djeca školovanje su nastavljala u Somboru. Posljednja generacija iz te škole krenula je u grad prije desetak godina. Bilo ih je, tih posljednjih godina, ne malo za dvije učiteljice, već malo i za jednu. Ali nije to toliko zbog toga što je djece bilo sve manje već više zbog želje roditelja da im djeca odmah krenu u grad u školu.
Zlata Vasiljević