Arhiv tekstova
Stare brige Novog Žednika
U Vojvodini, nasred široke i plodne zaravni, između Subotice, Bajmaka, Sente i Bačke Topole, nalazi se selo čija sudbina kao da na jednom mjestu opisuje sudbinu drugih naselja u ovim krajevima. To selo se zove Novi Žednik, dom za oko 2300 stanovnika (kojih je sve manje), nalazi se tri kilometra od Žednika. Nekada je postojalo samo jedno selo imenom Žednik, kojemu su dodali pridjev Stari kada je sagrađeno novo selo koje je trebalo predstavljati jedan novi poredak.
Prije nego što je bilo ovog sela na tom prostoru su se nalazili salaši. Godine 1883. je bila sagrađena željeznička pruga na relaciji Budimpešta – Subotica – Novi Sad, ali čak i tada u salašima nadomak Žednika se život malo promijenio. Ovi salaši su bili nastanjeni većinom siromašnim poljoprivrednicima koji su zavisili od veleposjednika. Stanovnici salaša su bili etnički mješoviti, bilo je bunjevačkih Hrvata, Mađara i Srba. Na početku 20. stoljeća bilo je mnogo starih bunjevačkih obitelji poput Vidaković, Šarčević, Vukmanov, Ćakić, Tikvicki, Vukov, Kopunović i drugi. Stanovnici salaša su mukotrpno zarađivali svoj kruh, bolesti i neimaština su bili dio svakodnevice mnogih.
Postanak i naseljavanje
Selo nastaje 1920. godine kada je Vlada Kraljevine SHS nudila zemlju srpskim vojnicima dobrovoljcima iz Bosne, Hercegovine i Like. Oni su se nastanili u okolici Žednika i radi njih se sagradilo novo selo. To selo je prvobitno bilo nazvano Đeneral Hadžićevo, tek nakon II. svjetskog rata je selo nazvano Novi Žednik i od tada je neka vrsta blizanca starijem naselju. Vremenom Novi Žednik je postalo uglavnom srpsko naselje dok su u Starom Žedniku ostali živjeti Hrvati i Mađari. Ipak, stari salaši su ostali i kraj Novog Žednika, u njima još žive bunjevački Hrvati. Od »salašara« se očekivalo da nakratko prime obitelji iz Like dok im se nisu sagradile kuće. Radovan Pualić je u svojoj knjizi Svjetlost na pustari zapisao da su se bunjevački Hrvati i kolonisti uglavnom dobro slagali. Te izjave su mu dali stanovnici okolice poput Sofije Bujić. Doseljenici su se teško navikavali i sve im je bilo drukčije, umjesto drva sada su ložili »čutke«, a pošto su se navikli na crni kruh najobičniji bijeli im se činio poput luksuza. Isto tako su shvatili da nisu ovdje dovedeni da gospodare nego da se muče poput ostalih. Miloš Lukić je u knjizi Žedničke iskre zapisao da je jedan bunjevački Hrvat ovo rekao Ličanima: »Nisu vas ovamo dovukli iz gurave Like zato da se bogatite, već da na ovoj zemlji robujete kao što mi odvajkada robujemo i birešujemo«. Novi Žednik je trpio isto kao i ostatak države, prošao je kroz ratove i promjene vlasti, sagradile su se ustanove koje su modernizirale okolinu.
Dobri dani, loši dani
Novi Žednik se danas malo razlikuje od ostalih brojnih sela koja okružuju Suboticu i donekle od ostalih sela rasutih po Vojvodini. Skorašnji događaji poput ekonomske krize su negativno utjecali na selo tako da se mnogi sele odatle. No, ne tako davno Novi Žednik je bilo življe mjesto, bio je pogotovo poznat po Domu kulture i diskoteci koja je bila iznimno popularna i posjećivali su je mladi ne samo iz okolnih sela nego i gradova. U diskoteci Vožd su nastupale razne popularne grupe i pjevači poput Galije, Plavog orkestra, Riblje čorbe, Dine Merlina i drugih iz ex-YU razdoblja. Ipak, svaka slava kad tad prođe. Vožd je zatvoren 2003. godine, a za njim su istim stopama krenuli i drugi bitni objekti. Novi Žednik je nekada imao vlastitu banku, mljekaru, benzinsku crpku, a osnovna škola Bosa Milićević je bila jedna od najmodernijih u državi. Danas nema banke, nema crpke, nema mljekare, ostala je osnovna škola ali možda ni nje ne bude uskoro jer sve je manje djece a mladi se od sela otuđe kada krenu u srednju školu u Subotici gdje također traže provod jer više nemaju gdje u rodnome mjestu.
Danas život teče lagano, gotovo tiho, s tek pokojim uzbuđenjem. Koncem lipnja u Novom Žedniku se održavaju Dani sela kada se prisjećaju prvih doseljenika. Održavaju se nogometni turniri, nastupaju folklorne skupine u školi, kuhaju se kotlići, pleše se. U rujnu se drže natjecanja u vožnji fijakera poznata kao Fijakerijada, ljubitelji konja se okupe i navijaju za svoje favorite. Ovakvi događaji su jednom godišnje, a ostalim danima je, uglavnom, monotono. Srbi, Hrvati i Mađari žive u ovome selu u slozi i pomažu jedni drugima tijekom težih poslova poput berbe kukuruza. Nitko ne zna što budućnost donosi, hoće li se gospodarstvo obnoviti, koliko će još kuća biti napušteno. Možda se za 100 ili 200 godina Novi Žednik opet vrati na pređašnje stanje i postane ono što je nekoć bio: prazne njive okružene rasutim salašima nadomak pruge. Jedino što skoro da nema više ni salaša.
Dario Vidaković
