Prvu knjigu iz serije američkih romana, pisca Jamesa F. Coopera koji sam pročitao kao dječak bio je Posljednji Mohikanac. Kasnije sam iz znatiželje pročitao još dva romana koji spadaju u spomenutu seriju, ali ti romani nisu ostavili tako snažan dojam na mene kao smrt Unkasa, posljednjeg Mohikanca, sina poglavice tog indijanskog plemena. Mislim da sam tada zavolio Indijance i uvijek sam bio na njihovoj strani kada su imali sukobe s kolonizatorima, bili oni Španjolci, Portugalci, Englezi itd. Tu knjigu više nisam pročitao (ni sada), ali sam nedavno pogledao drugi put jedan nagrađivani film, snimljen 1992. godine s istim nazivom.
Sjećam se, u ona smutna vremena devedesetih, film sam vidio prvi put, i nije ostavio na mene neki naročiti dojam, najvjerojatnije stoga što sam ga uspoređivao s mojim romantičnim dječačkim sjećanjima. Ovoga puta film sam ponovno gledao, sada drugim očima i nakon gorkih iskustava posljednjih trideset godina. Priča je višeslojna, postoje dvije kolonijalne vojske Engleza i Francuza koji ratuju na teritoriju današnje Kanade. Istovremeno ratuju među sobom i lokalna indijanska plemena Huroni podržavajući Francuze, a Mohikanci su na strani Engleza. Pojavljuje se i jedna neovisna grupa doseljenika koji su po meni »Amerikanci« i protive se ratu, i žele napustiti englesko utvrđenje i vratiti se svojim kućama, farmama. Naravno, tu je i neizbježna nesretna ljubav Mohikanca Unkasa prema kćerki engleskog pukovnika Cori, zatim osvetoljubivi zli Magua, odmetnuti ratnik plemena Huron, koji želi ubiti pukovnikove kćeri, ali na koncu i njega stiže zaslužena (smrtna) kazna. Rekoh, nakon iskustava posljednjih desetljeća nakon odgledanog filma pala mi je na um naša nekadašnja zajednička zemlja, u kojoj su dva »urođenička plemena« žestoko ratovala međusobno uz podršku recimo dva svjetska bloka, zapadnog, EU i SAD, i istočnog, Rusije i Kine. U ovom ratu sudjelovala je jedna skupina, nazovimo ih Jugoslavenima, koji su bili protiv rata i rasparčavanja zemlje. Oni su danas pravi posljednji Mohikanci ili jedini od rijetkih preostalih predstavnika neke grupe, pokreta, pravca.
Ponovno ispričane priče
Priče, mitovi su jednako stari kao čovječanstvo. Neki mitovi, poput Elektrinih i osvete, postali su inspiracija dramskim piscima antike, srednjeg vijeka ali i današnjice. Postoje drame Američka Elektra, Mađarska Elektra, a istu temu obrađuje J. P. Sartre u svojoj drami Muhe, Miklós Jancsó u filmu Elektra, moja ljubav itd. Svaki autor pokušava ispričati istu priču sa svoje strane gledanja. To je sasvim dobro i opravdano jer svako »novo gledanje« doprinosi razvoju ljudske civilizacije. Znači, ni mitovi nisu nepromjenjivi. Tako je to i u znanosti. Spomenimo samo jednu svima poznatu: prvo, zemlja je zamišljena kao ravna ploha, zatim se saznalo da je zemlja jedna lopta – globus oko koje se vrte planeti, potom se tvrdilo da se zemlja vrti oko Sunca i tako danas stižemo u beskrajni svemir. Klasična grčka teorija iz nacrtne geometrije tvrdi: dvije paralelne linije se ne sijeku nikada, ruski matematičar Nikolaj Lobačevski je tvrdio da se dvije paralelne linije sijeku u beskonačnosti. Matematička razrada ove teorije stvorila je tzv. sfernu geometriju koja danas omogućava proračun putanja svemirskih letova.
Povijesne priče
Povijest je specifična znanost, na temelju postojećih i protumačenih dokumenata (napisa), arheoloških artefakata, pa i mitova pokušava razjasniti bit ljudske civilizacije, tokove bilježi i preko kronološki poredanih datuma itd. Nepoznavanje povijesnih činjenica ili prešućivanje određenih događanja, da ne govorimo o plasiranju neistina, također je grijeh, prije svega prema vlastitom narodu, koji se dovodi u zabunu, pitajući se što je zapravo istina? Evo jednog primjera: u jednoj povijesnoj knjizi pročitao sam sljedeće: godine 1387. srpski knez Lazar i bosanski kralj Tvrtko stupili su u otvoreni savez protiv Turaka, njima se tajno pridružio i bugarski car Mihajlo Šišman. Turski car Murat je imao probleme u Maloj Aziji, ali je ipak poslao protiv svojih pobunjenih vazala oko 20 tisuća vojnika. Udružena bosansko-srpska vojska je kod Pločnika pokraj Prokuplja do nogu potukla i rasturila Turke. Nakon pobjede i Šišman im se pridružio. Sljedeće, 1388. godine Murat je poslao svog velikog vezira u osvetnički rat protiv Šišmana, koji je i poražen. Iduće godine sam Murat je krenuo u osvetu za poraz kod Pločnika. Na kosovskom polju 1389. godine 15. lipnja (po starom, a 28. po novom kalendaru) Turci su se sukobili s ujedinjenom srpsko-bosanskom vojskom. Bosance su vodili Vlaško Hranić i Ivan Horvatin, a Srbe knez Lazar i njegov zet Vuk Branković. Ishod bitke je poznat. Znači, možemo konstatirati: udruženi pobunjenici protiv svog feudalnog gospodara prvo su pobijedili »strašne« Turke, a kasnije su poraženi, ali time Srbija nije nestala, jer je kao despotovina postojala do kraja XV. stoljeća. Vjerujte mi, samo oko ovih događanja ima još tumačenja. Znači, isplati se neke priče ponovo pročitati i protumačiti, jer je to i poučno.
